Mračne tajne katoličke crkve: Časne sestre u SAD držale robove, gradile crkve njihovom prodajom

Jedna od najstarijih katoličkih škola za devojke, “Džordžtaun Visitejšn Preparatori Skul”, od davnina je poznata po svom radu, radu časnih sestara koje su predano obučavale siromašne tokom 19. veka.

Osnovale su elitnu akademiju u Vašingtonu ali i vodile “besplatne škole za sve djevojke koje su željele nešto da nauče, uključujući i robove, u vrijeme kada je bilo ilegalno da oni uče da čitaju”, kako stoji u zvaničnoj istoriji institucije na njihovim stranicama. Ali dublje istraživanje njihove istorije otkrilo je dokumente koji skrivaju mračnu tajnu ove škole, onu o posjedovanju robova, njih najmanje 107, žena i djece. Dio njih su prodali kako bi platili dugovanja i finansirali razvoj škole i izgradnju nove kapele, piše Njujork Tajms.

“Ništa nam ne preostaje nego da se riješimo se porodice crnaca”, napisala je časna Agnes Brent, 1821. godine nakon što je odobrila prodaju jednog para i njihovo dvoje djece.

Prodata žena za samo nekoliko dana trebala je da se porodi sa svojim trećim djetetom. To otkriće šokiralo je autorku , koja se bavila temom kako su neki fakulteti profitirali od prodaje robova. Istoričari kažu kako su gotovo svi redovi katoličkih časnih sestara osnovani krajem 1820-ih imali robove, a danas se o tome među njima samima malo govori, dok se u Kongresu i među predsjedničkim kandidatima raspravlja treba li se potomcima ljudi koji su živjeli u ropstvu platiti odšteta.

Njihovi pristupi variraju, a u ovoj školi organizovali su niz rasprava za studente i osoblje, i molitvene trenutke kako bi odali počast ljudima “čija je žrtva pomogla rastu ove crkve”. I po prvi put su javnosti omogućili digitalne dokumente vezane uz ovu temu. Red Sejkret Hart pronašao je dosta potomaka od 150 robova koliko su ih tada imali u Luizijani i Misuriju. Na svečanoj ceremoniji otkrili su spomen ploču i osnovali fond za stipendiranje afro-američkih studenata koji pohađaju njihovu školu, koja je djelimično, izgrađena zahvaljujući upravo ljudima robovima.

Da to sad više nije pitanje prošlosti, već se postavlja pitanje šta da se uradi sada, smatra sestra Kerolin Osiek. Ona želi da potomci tih robova znaju kakvu ključnu ulogu su njihovi preci imali u razvoju škole i manastira. “Ne bi to mogli napraviti bez vas. Toliko dugo vas nismo priznavali, nismo priznavali vašu žrtvu, i zbog toga nam je žao”, rekla je. Mnogima je ova tema jako teška, neki su potomci odbili da učestvuju u ceremoniji, a neke časne sestre nisu baš zadovoljne s odlukom da se otkriva prošlost.

Sestra Irma L. Dilard, Afroamerikanka, kaže kako se neke časne sestre nevoljno prisjećaju prošlosti jer se boje “da će ih doživljavati kao rasiste i loše”. Nada se da će se mnogo više uraditi, i da će zahtjeva za školarine biti još i više. Da se puno više može napraviti, posebno na polju otkrivanja koliko su časne zaradile od tih prodaja robova, smatra istoričarka Suzan Nalesti.

Decenijama se ova institucija hvalila svojim radom na obrazovanju robova, sve dok taj dio sa stranice nije uklonjen 2017. godine. Taj je dio izblijedio iz javnog sjećanja, čak i među tri miliona crnih katolika koji čine tri odsto katolika u SAD-u. Života u vjeri i sa vjerom prisjeća se i autorka teksta u Njujork Tajmsu. Časne sestre obrazovale su njenu majku, tetku, tri ujaka i njene sestre. Neko vrijeme porodica koja je emigrirala sa Bahama živela je na farmi koju je vodila Doroti Dej, koja je bila i kandidatkinja za kanonizaciju. I nikada nikome od njih nije palo na pamet da su crkva ili časne sestre na neki način povezane sa ropstvom.

U ranim počecima SAD-a katolička crkva utemeljila je svoje utočište na jugu, u društvu u kojem se robovlasništvo smatralo pokazateljem bogatstva i prestiža, i među sveštenistvom. Nije bila rijetkost da sveštenici i sestre odrastaju u takvim porodicama, a istoričari kažu kako je većina redova zavisila od rada robova.

Među njima je i isusovac koji je osnovao i upravljao Džordžtaunom, a bio i među najvećim vlasnicima robova u Merilendu. Kada su u katoličke manastire počele da ulaze žene krajem 18. i početkom 19. vijeka, mnoge su donijele i dio svoje imovine, kao pravi miraz. Bogati obožavatelji i rođaci časnih sestara poklonili su manastirima robove, a časne sestre su kupovale, prodavale i razmjenjivale robove. Neke su ih prihvatale kao način plaćanja školarine, ili kao valutu plaćanja dugova.

U knjizi “The Role of the Nun in Nineteenth Century America”, autorka Meri Ivens, piše kako je sedam od osam prvih redova osnovanih u SAD-u do 1820. godine imalo robove u vlasništvu. “Definisale su katoličanstvo u SAD-u, a između 1810. i 1820. godine bilo ih je više od sveštenika”, kaže istoričarka Margaret Suzan Tompson.

Neke su sestre pokazivale gađenje prema tome, dok su druge nevoljno prodavale ljude čiji su bili vlasnici, i pokušavale da održe porodice na okupu. Nekada su pokušavale i da ujedine porodice, pa su tako kupile žene koje su bile na drugom mjestu kako bi ih ponovno spojili sa muškarcima koji su bili njihovi robovi.

Sestre Čeriti of Nazaret u Kentakiju ostale su tako povezane sa bivšim robovima koji su se sa svojom djecom i praunucima vratili na proslavu stogodišnjice 1912. godine. Istoričar sa Unoverziteta Indijana dr. Manard smatra kako su njihove finansijske potrebe i one za radom uveliko nadilazile njihovu ljudskost.

“Uprkos mojoj odbojnosti oko posjedovanja robova crnaca, možda ćemo morati kupiti neke”, zapisala je Rouz Filipin Dučes, utemeljiteljka društva Sejkred Hart 1822. godine. Godinu kasnije kupili su svoju prvu osobu, roba Frenka Houkinsa za 550 dolara. Karmelićanke su 1830. godine u početku bile malo “zabrinute” što “moraju da se riješe svojih siromašnih sluga”, ali kada su shvatile kako će njihovom prodajom moći platiti dugove i zadržati svoje imanje, prodale su najmanje 30 ljudi.

Sestrama iz Džordžtaun Visitejšna prihod od prodaje robova bio je od vitalne važnosti tokom proširenja, posebno sredinom 1820-ih kada su upravo zbog tih radova upale u dugove. Po dostupnim podacima one su između 1819. i 1822. godine prodale najmanje 21 roba, a čak su se i sudskim putem sporili sa onima koji su htjeli da izbjegnu plaćanje.

Sestre Čeriti of Nazaret koje su imale 30 ljudi, bile su prve koje su to stanje pokušale da poprave. Uz još dva reda, Dominikana iz Sent Ketrin i Sestre iz Loreta organizovale su molitvu 2000. godine kako bi se i zvanično izvinile zbog robovlasništva. 2012. godine sestre Čeriti of Nazaret napravile su spomenik na groblju gdje su sahranjeni mnogi robovi.

“Moramo znati ko su oni bili, znati njihova imena, njihovu priču i učiniti ih vidljivim”, rekla je sestra Tereza Knejbl. Rozlin Čenier iz Atlante saznala je da su njeni preci bili u “vlasništvu” društva Sejkred Hart, nakon što ju je nazvala sestra Morin J. Čikne.

“Bila sam začuđena, i u šoku. Bilo je to jako emotivno”, rekla je. Ona sama vjeru ne praktikuje već godinama, ali neki su njeni rođaci ostali i dalje vjerni. Činjenica da su časne sestre bile vlasnice njihovih predaka jako ih je začudila, ali nije poljuljala njihovu vjeru. Te informacije nisu iznenadile oca Gregorija K. Čišolma, iz župe u Harlemu. O toj je temi imao niz razgovora, i to najčešće jako teških i bolnih, ali kaže kako je jako malo Afroamerikanaca iznenađeno kada čuje o rasizmu među klerom.

Oni stariji još uvijek se sjećaju godina segregacije, a oni mlađi sa rasizmom su se susreli i danas. “Ovo sve pokazuje kako nas je religija na neki način iznevjerila. To je teško, ali zapravo je i dobro. Način je to na koji naša crkva mora biti obnovljena”, rekao je otac Čišolm zadovoljan time što se crkva trudi da prizna svoju prošlost.

Izvor: novosti.rs