Mošti stare crkve

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

U tišini sarajevske Stare crkve Svjetog arhanđela Mihaila ponekad, između grupa turista, možete vidjeti mlade žene kako se mole. Njen brod stvoren je da se čovjek u njemu pritaji i privije u molitvi

Drevna bazilika ukopana je u zemlju i pregrađena je gredama, a stasidije zauzimaju cjelokupan prostor njenih masivnih zidova. Na toj, prvoj etaži sarajevske srpske bogomolje nalaze se mošti Svete Tekle – vjernog druga i pratioca apostola Pavla. Mošti su vrlo poštovane u narodu, naročito kod žena, ali nekada, za vrijeme turske okupacije (političke i kulturne), teško da bi se neka žena zatekla na toj prvoj etaži Stare crkve. Za njih je bila rezervisana „ženska crkva“ – praktično balkon podignut iznad prvog nivoa, svojevrstan sprat iznad broda. (Takav raspored imaju i sarajevske i orijentalne sinagoge: levantski svijet se navikao na takav smještaj koji je danas sasvim zaboravljen.)

Na tom prostranom unutrašnjem balkonu, sa koga uvijek dopiru koraci ljudi koji se kreću njegovim drvenim podom, nalazi se druga svetinja najstarije sarajevske crkve – mošti nepoznatog „mladenca“. Današnjim jezikom: bebe. U kivotiću postavljenom na sto ispod koga se uvijek na koljenima propuže leže mošti djeteta kome se ne zna ime, ali se zna da ga čak i muslimani, pa i katolici poštuju, naročito kada se pojavi problem s neplodnošću. Legenda koja objašnjava otkuda uopšte mošti novorođenčeta prepričava se u nekoliko verzija: jedna govori o turskom zulumu, a druga o maćehinskom ubistvu. No ma čija da je ruka ubila novorođenu radost čovječanstva, legenda se slaže da se na grobu djeteta pojavila svjetlost, pa su njegove mošti otkopane i položene u kivotić, da svijetle i pomažu svakome čija duša strada zbog neimanja poroda. Slična legenda vezuje se za još dvije svetinje – za svetinju u crkvi na Oblju, u Hercegovini, i na selu Zavaitu, pored Foče.

Antropolozi bi vjerovatno našli čitav niz teorija da objasne „kult bebe svetitelja“ – od „tabua“ čedomorstva preko potrebe za čudesnim u teškim danima ropstva, kada ni crkava, ni pismenih ljudi nije bilo ni za osnovnu potrebu. Ali šta god naučnici rekli o svetinji, ona ostaje raskršće božanskog čuda i ljudskog uzdaha: svjedočanstvo hrišćanskog uvjerenja da najpotresnija tragedija i zločin mogu da se prevrate u nadu i radost za one koji ostaju iza nas na istom putu vjere i ljubavi. No ostaje tužna činjenica: ma koliko da ta potresna priča i danas plaši, podsjeća na dubine ljudskog zla i neizmjernu blagost Božiju, naš narod kao da ne može da se opredijeli da li bi uopšte da živi ili nestane.

Čovjek i život

Tragedija u Šidu za poneki dan će aktuelizovati problem odnosa ljekara, babice i pacijenta. Eksperti će izreći svoja mišljenja, najčešće iz svojih esnafskih perspektiva. Kako već obično biva, zaključivaće se u velikim potezima. No niko se neće zapitati: da li je akušersko nasilje samo ono što dobije medijsku sliku i odraz, samo tragedija djece koju smo željeli, a grubi i neprofesionalni potezi ljekara su ih koštali života, ili postoji i sistematsko akušersko nasilje u kome učestvuje praktično čitavo društvo – ali koje je stvar nekakvog tragičnog „društvenog konsenzusa“, pa samim tim – ako se većina slaže da je tako – onda i nije nasilje?

Pitanje o početku ljudskog života u hrišćanskoj teologiji, tj. antropologiji rješeno je od momenta kada je arhanđeo javio Mariji da će začeti od Duha svetoga. Sin Božiji nije iskočio iz njene utrobe kao umanjena verzija odraslog Isusa već je prošao sve što ljudska priroda prolazi – od embriona do rođenja. „Ponio je sve naše osim grijeha“, rekla bi teologija Crkve. Dakle, prošao je sve što prolaze ljudi. To vjerovanje možda zvuči nestvarno i nepojmljivo; no u životu je sve prekrasno i vrijedno života – nestvarno i nepojmljivo. Od tada do sada: svaki život je život, a čovjek je čovjek, ma koliko i kakav da je.

Biopolitička promjena srpskog naroda – naš odnos prema životu i smrti koji su promijenile kulturna praksa, ideologija i politika – najznačajnija je promjena u našem nacionalnom kodu od kada smo se rodili kao narod, do danas. Ona je ujedno i najkobnija muka s kojom se borimo. Pokazalo se da se istorijska iskušenja života pod surovim okupacijama, prevjeravanjima, nesaglediva stradanja u Velikom ratu i genocid u Drugom svjetskom ratu ne mogu porediti po svojoj smrtonosnosti za srpski narod sa prekodiranjem Srba s plodnog, vitalnog, moćnog, samosvjesnog, pomalo i drskog, ali slobodarskog naroda u narod koji zabrinuto gleda u statistike na popisu u svim „državama“ nedjeljive otadžbine. Narod koji ne zna kuda da se zadjene između smrti i života, između Zapada (koji svoje biopolitičke minuse nadoknađuje pretapajući uvoznu djecu) i Istoka (kome mnogo čime pripada, osim materijalnim aspiracijama i nestajanjem). U nekom kosmičkom i istorijskom saobraćaju mi smo neodlučni – kuda bismo i kako. A neodlučni u svakom saobraćaju ginu podjednako kao i oni koji donesu loše odluke.

Vazalstvo Zapadu

Zasad se čini da je naše kulturno vazalstvo Zapadu zakovano. A kako tamo stvari stoje? U Holandiji (šalje mi sliku prijatelj, o. Krsto Stanišić) već su plakati po ulicama na kojima su slike (rođene) djece s natpisima: „Glad, katastrofe, ratovi – a moji roditelji imaju drskosti da me rode?“. Samouništavajući nihilizam Rima na zalasku prosijava iz većine kongresnih i drugih saslušavanja o zakonima o abortusu u anglo-američkoj sferi. Kada sam imao priliku da 2013. na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari raspravljam sa ondašnjim profesorima religijskih studija o odnosu vjerskih ubjeđenja, političke prakse i zakona o abortusu, svi osim jednog profesora su bili „za pravo izbora“ (pro choice) navodeći uobičajene argumente – od onih iz teorije feminizma („vraćanje moći odlučivanja ženi“) do kvaziantropoloških (embrion ili fetus nije biće jer nema određenu životnu funkciju). Pojavljivao se već i argument o tome da „biće koje ne može da odlučuje o sebi i nije ljudsko biće“. Na opasku da je tako moguće na listu za eugenički odstrijel staviti svako „nerazumno“ ljudsko biće, pa i tek rođenu bebu, ondašnji megalopolisni liberali su se zgražavali i odmahivali rukom. Samo onaj jedan profesor nije to činio. Reče čovjek da je on „dosljedan svom argumentu“ i da, što se njega tiče, majka treba da ima pravo da „prekine trudnoću“ i u devetom mjesecu. Taj „eksces“ iz 2013. postao je jedno od češćih mjesta savremenih nihilističkih agitpropa.

Ako se nešto do sada pokazalo neumoljivo tačnim, to je zakon da ono što je danas nečuveno kroz kulturno prekodiranje postaje zamislivo, a ubrzo i poželjno. Demonska eugenika koja je postala standard zapadne civilizacije zahuktava se kako se Rimu vidi kraj. A današnje društvo – uključujući i njegove srpske robove – izvan svake sumnje je eugeničko društvo. Kada najhrabrije majke na svijetu odluče da rode djecu sa Daunovim sindromom, desi se da im dođe medicinska sestra i kaže: vidi šta si rodila! Jer današnja akušerska industrija jeste prodaja eugenike: da se pita jedan dio naših akušerskih radnika, djeca sa smetnjama u razvoju ne bi se ni rađala. Njih bi, nakon što se utvrde da su „felerični“, „očistili“ još dok i nemaju šansu za život. Njima društvo posvjećuje pažnju samo zato što su imali najbolje ljude na svijetu za svoje roditelje.

Današnji čovjek već živi u iluziji svemoći, svekontrole. Taj samozaljubljeni lažni pantokrator svog života uglavnom ne računa s dubokom tajanstvenošću i čudnovatošću života. Zato toliko ljudi odlaže sve ono za šta „ima vremena“ sve dokle tog vremena nema. Jer sve „može“ – do trenutka kada više „ne može“. U tom životu koji umije da iznenadi i neprijatno kao da se mimoilaze hiljade onih koji se bore da dobiju djecu i stotine hiljada onih koji ne žele djecu što se u njihovim utrobama već nalaze.

Mi ćemo morati da saznamo živi li nam se, ili nam se ne živi.

Ako se pitate odakle naći snage i gdje se pomoliti da se odlučno okrenemo životu, istini i ljubavi – možemo svugdje i svagda. No ako vam je potrebno malo tišine pored jednog kovčega kraj koga su mnoge majke i očevi izmolili porod, svratite na Baščaršiji u sarajevsku Staru crkvu. I popnite se na sprat, u „žensku crkvu“.

Izvor: Pečat