Most preko crvene linije: Srbi strahuju da će Priština nasiljem pokušati ono što nije uspjela 1999.

I dok Albin Kurti i njegova tehnička vlast u Prištini trijumfalno najavljuju da će „ujediniti Mitrovicu“, Srbi na sjeveru žive u sve većem strahu. Most koji se užurbano gradi preko rijeke Ibar, za manje od mjesec dana bi, po Kurtijevom planu, trebalo da bude otvoren za saobraćaj. Ali taj projekat, koji se predstavlja kao „infrastrukturno povezivanje“, zapravo je duboko politička poruka srpskom narodu na Kosovu i Metohiji – poruka o namjeri Prištine da sjever više neće biti mjesto srpske slobode.

Sve se dešava uprkos brojnim apelima međunarodne zajednice da se ne podgrijavaju tenzije, ali i ignorišući glasove preko 3.600 Srba koji su svojim potpisima zvanično zatražili obustavu ovog projekta. Ta peticija je proslijeđena Kvinti, KFOR-u, EULEKS-u, OEBS-u i UNMIK-u, ali je ostala gluva za one koji bi trebalo da garantuju mir. Srpski predstavnici u Skupštini Sjeverne Mitrovice čak nijesu dobili priliku da se o ovome izjasne – Priština odlučuje sama, kako je odlučivala i kada je nametala takse, uvodila „tablice“ i slala specijalce na sjever.

Hisen Durmiši, zamjenik ministra za infrastrukturu u tehničkom mandatu, hvali se na društvenim mrežama da radovi idu „po planu“ i da će u septembru most biti spreman. Za Srbe, međutim, taj most nije simbol napretka, već simbol ponovnog pokušaja nasilne integracije sjevera u institucije samoproglašenog Kosova.

Glavni most na Ibru, koji stoji kao nijemi svjedok svih tragičnih događaja od 1999. godine, i dalje je zatvoren za vozila. Svaki pokušaj nasilnog prelaska tog mosta, poput onih koji su se dešavali poslije dolaska KFOR-a, ostavio je duboke ožiljke u kolektivnom pamćenju srpskog naroda. I upravo ta sjećanja i strahovi se sada vraćaju, jer Srbi dobro znaju – most nije samo beton i gvožđe, već i instrument za promjenu demografske slike grada.

Iako Mitrovicu već povezuju tri mosta – iz Suvog Dola, Bošnjačke mahale i kod autobuske stanice – Prištini je očito stalo da baš na 200 metara od glavnog mosta izgradi još jedan. Jasno je da se tu ne radi o potrebi stanovništva, već o demonstraciji sile i upornom pokušaju da se promijeni realnost na terenu, bez dijaloga i bez saglasnosti onih na koje se sve to direktno odnosi.

Srpski narod na sjeveru osjeća da se na njega ponovo vrši pritisak, da se tjera u ćošak. Uz prisustvo italijanskih karabinjera na glavnom mostu, mir je za sada formalno očuvan. Ali tenzije rastu, a pitanje je trenutka kada će jednostrani potezi Prištine dovesti do novih kriza, jer se srpski narod ne miri sa tim da mu neko silom prekraja grad i mijenja istoriju.

Ovaj most za Srbe nije samo prelaz preko rijeke – on je prelaz preko crvene linije.