Monarhija i Rusija

Ivan Milošević

Ukoliko Srbi, a posebno Srbija, ne vrate monarhiju i ne uspostave snažne političke, ekonomske i vojne odnose sa Rusijom, sudbina našeg naroda može biti poput sudbine Hazara, odnosno Srbi mogu nestati sa demografske i geopolitičke karte Balkana. Ovako pesimistička prognoza temelji se na državnoj političkoj ekspanziji ostalih naroda na Balkanu, među kojima prednjače Albanci. To i ne čudi jer iza njih stoji SAD, a to je u današnjim međunarodnim odnosima velika garancija da će Albanci prije ili kasnije ostvariti dobar dio svojih političkih ciljeva među kojima je Velika Albanija na prvom mjestu.

Takvom projektu Srbi se mogu suprostaviti ukoliko pronađu moćnog zaštitnika, koji je u vojnom i ekonomskom pogledu uz rame Americi. Srećom po Srbe, takva zemlja i sila postoji. Naravno – to je Rusija, a ono što nam ide na ruku je i da Rusija ima pretenzije da uspostavlja svoje interesne zone na Balkanu, preko kojih će pokazati svoju moć Zapadnoj Evropi, a ponajviše Americi. Zbog toga Srbi i njihovi politički predstavnici, posebno u Srbiji, ne treba da se pribojavaju da otvoreno kažu da pripadaju ruskoj interesnoj zoni i da se u skladu sa time i ponašaju i prekinu zaludne pregovore sa briselskim službenicima, i umjesto u Brisel, po podršku za ostvarenje svojih ciljeva pođu u Moskvu.

Nije nikakva mudrost znati da mali narodi, poput Srba, mogu da ostvare dio svojih nacionalnih interesa samo ukoliko se oni poklope sa interesima neke velike sile. Srbi i Srbija imaju šansu da, tačno vijek poslije velike istorijske i propuštene šanse da stvore nacionalnu državu, pokušaju da to opet urade, ali sada uz naklonost i sveukupnu podršku Rusije.

Uz takav međunarodni i diplomatski zaokret Srbi bi trebalo i da riješe svoja unutrašnja politička pitanja. Među njima, na prvom mjestu je radikalan raskid sa svakim komunističkim i neokomunističkim načinom vladanja i organizovanjem javnog života. Novija istorija Srba pokazala je da republičko državno uređenje samo kozmetički uljepšava i opravdava nepromijenjeni ideološki komunistički način organizovanja države i njenih predstavnika. Srbi danas ne smiju da se igraju sa svojom sudbinom i da pred druge iznose nejasne i stidljive nacionalne zahtjeve, što je posljedica komunističke ideološke mantre po kojima su Srbi krivi za sve što ne valja na Balkanu.

Kao narod sa milenijumskom civilizacijom, zrelom duhovnom sviješću i kulturom, Srbi treba da kažu šta žele, šta im pripada i ko im je to oteo i da traže da im se vrati oduzeto. Malo od toga se može uraditi ukoliko se Srbi, a posebno Srbija, ne vrate monarhiji, i uz pomoć nje postanu dio evropske i svjetske aristokratije. U tom društvu Srbi će lakše da dišu i lakše će postaviti svoje zahtjeve, jer dobar dio svjetskih dvorova krvno je povezan sa srpskim, i zbog toga će znati i htjeti da nas čuju i da nam pomognu. Povratak monarhije u Srbiji je takoreći moguć preko noći. Poslanici republičke skupštine mogu da promjene Ustava izglasaju u tom domu, a predstavnici dinastije Karađorđević žive u Beogradu, i mogli bi na kraljevski tron da stupe već sljedećeg dana.

Gdje je u svemu tome Crna Gora? Nažalost – nigdje. Vladajući DPS režim je mimo naroda uveo nazovi nezavisnu Crnu Goru u NATO i uz podršku manjina na duže se ukopao u državne i ostale službe. Nema šanse da oni u dogledno vrijeme, milom ili silom, prepuste državne službe nekom drugom, pa je šansa da Crna Gora napravi politički zaokret od Brisela prema Moskvi veoma mala – skoro da i ne postoji.

Srbi u Crnoj Gori su taoci dukljanske i montengrinske neokomunističke ideologije i pred njima je zadatak da se organizuju i okupe oko jednog programa i da iskoriste sve mehanizme kako bi ga sproveli i uz pomoć njega opstali. Dok ostali Srbi treba da razmišljaju o povratku monarhiji i okretanju ka Rusiji, crnogorskim Srbima predstoji borba za osnovna ljudska prava, odnosno političko i duhovno djelovanje, sabiranje i puko preživljavanje. Nema sumnje da su Srbi u Crnoj Gori u nebranom grožđu i da je protiv njih ne samo vladajući režim, nego i sve manjine, kao i predstavnici međunarodnih organizacija. Srbi u Crnoj Gori jesu sami, ali to ne mora da bude njihova slabost, već moć, a da li će znati da je upotrebe treba da odgovore tekstovi i intelektualci koji su mnogo jači od jednog novinarskog komentara i jednog novinara.

 Crnogorskim Srbima predstoji borba za osnovna ljudska prava, odnosno političko i duhovno djelovanje, sabiranje i puko preživljavanje