Molitva za kišu

Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Zašto bi neko ismijavao bilo koju i bilo čiju molitvu? Moliti se da padne kiša nije naređivanje kiši da padne, a nije ni provociranje onih koji ne vjeruju. Prosto, samo je molitva.
Ti se moliš šefu, špijunu, moliš svaki čas nekoga za nešto, banku ili baku da ti pozajme novac, moliš se mjesnoj zajednici, medijskoj zajednici, međunarodnoj zajednici…
Moliš probisvijete za ljubav, nadriljekare za zdravlje, moljakaš za flašu piva ili čašicu rakije, za vutru, heroin, morfijum, kokain, amfetamin…
Moliš kamataša da ti oprosti kamatu, moliš se nekoj nevidljivoj sili da te proljepša, a nikad da ti da više pameti, moliš pred vratima i iza vrata, moliš…
Moliš se tetovaži da te ne izda, ljubiš trepavicu kad ti odtrepne, vučeš se za uši da te ne urekne urokljiva komšinica, ali ti je molitva Bogu za kišu nekako bljak i retro, i ako može biti retrije onda retro i preretro, brate, sestro moja draga!
A je li ti logično da cijelog života nekoga i nešto moliš, a da nikada ne moliš Boga da pusti kišu, da da dažd, da spasi tebe i narod svoj?
Nikada ne bi molio Boga za kišu jer se zna kada će kiša pasti? Ali, kakvo je to znanje ograničeno vremenskom prognozom?
Je li ti logično i normalno da Bog stvori svijet, čovjeka, mrava, nebo i zemlju, a da mu je komplikovana i nerješiva zagonetka H2O?
Za tebe je nelogično da ima još neko da vjeruje u molitvu koja će donosi kišu.
I onda mene pitaš, dragi moj brate;
„nije valjda da i ti vjeruješ u to da je Bog šalje?
Pa, Amerikanci znaju po mjesec unaprijed kad će koja kap gdje ka(p)nuti! Kiša više nije tajna, a CIA ima HARP i čuda radi sa njim“?
Znam, znam rođeni, ne brini.
I više nego što mi treba znam o tome, ali se često molim Bogu da me sačuva upravo od tog i takvog znanja.
Uzmimo, brate moj nepokisli, da Amerikanci znaju sve i svašta, ali ih ni naučnici, ni ribari, ni travari, Amiši ili „Indijanci“ nikada ne mole da pošalju kišu jer je nikada nikome nijesu poslali, iako o njoj znaju sve.
Kiša je voda, a mi smo od vode, najrođeniji; molimo za sebe, za nas vodene.
Opskurno je i satanski rugati se čovjeku koji se moli; za kišu, za zdravlje, za ljubav.
Opskurno je jer i ti moliš da ti Bog „sačuva pamet“ a podsmijavaš se i rugaš kad neko tvoj moli za kišu.
Veliki Rabidrant Tagore se molio u svojim pjesmama i pjevao u molitvama:
„Kiša se zadržavala danima i danima, Bože moj, u mom sušnom srcu.
Horizont je divlje ogoljen – ni najtanji pokrivač mekog oblaka, ni najmanji nagoveštaj dalekog hladnog pljuska.
Pošalji svoju ljutu oluju,
mračnu od smrti, ako je to tvoja želja, i udarcima munje uplaši nebo od kraja do kraja“.
A Prever, to već znaš;
Seti se Barbara
Ne zaboravi
Onu mudru srećnu kišu
Na tvome srećnome licu
I nad onim srećnim gradom
tu kišu nad vodom…
Bezbroj je njih, najbliži moj rode, koji su se molili za kišu, koji su ispleli nezaboravne molitve kroz pjevanja, mnogi su zaslužili vječnost moleći i tražeći nedokučivo.
Zamisli koliko je strašno kada su nas naučili da je molitva, pa i za kišu, nedostojna savremenog čovjeka? Zamisli i zaplači se, brate moj dobri, sestro moja.
Govorili su nam da samo Indijanci skaču oko vatre, udaraju u bubnjeve i nadaju se da će kiša pasti. A bivao je to ples, molitva i muzika. I nisu bili Indijanci nego starosjedelački narodi koji su imali svoj svijet i svoju kulturu. Kolumbo je promašio kontinent i okeanski put, a oni su ga dočekali kao gosta namjernika. Podvalio im je ime i otkrio ih za horde zla.
Vjerujes li u Kolumba?
Istrijebili su ih potom – bez milosti i molitve, njih „divlje“, njih koji su plesali i pjevali;
„Dokle god čovek može videti,
kroz polen
dolazi kiša.
Kroz blagosloveni polen
dolazi kiša sa mnom…
Dođi, kišo, dođi,
dođi, majko oblaka.
Povedi vetar, povedi grom,
Povedi vodu, povedi život.
(Molitva za kišu Navaho naroda)
Razumijes li brate moj dobri, razumiješ li? Shvataš li koliko je u tom plesu bilo savremenosti?
Hoćeš li ikada razumjeti ako već ne želiš da vjeruješ.