Moj život u “sjevernoj Veneciji”

Kada uporedite strane studente sa Rusima, posljednji su napredniji, informisaniji, naučeni da analiziraju i daju svoj sud i to rade shodno prethodno utvrđenim činjenicama

Mileva Kadić

Ljubav prema ruskom jeziku, kulturi, književnosti, umjetnosti, kao i prema ruskom narodu, dovela me je u Rusiju na magistarske studije, a da srećno stignem pomogla mi je jedna druga Ljubav, kojoj sam i danas zahvalna na toploj dobrodošlici u njenu domovinu. Dobro, sve to, zajedno sa činjenicom da je katedra slavistike Sanktpeterburškog državnog univerziteta jedna od najboljih u svijetu, sa svjetski priznatim profesorima koji su pisali udžbenike kojima se i dan-danas služe studenti Filološkog fakulteta u Nikšiću, čiji sam ponosni diplomac.

Vjerovatno mi je u odluci malo pomogla i činjenica da sa diplomom profesora ruskog jezika i književnosti ne mogu da nađem posao u svojoj struci. Elem, prije desetak mjeseci sam se obrela u ruskoj “Sjevernoj Veneciji”, po mnogo čemu kulturnoj prijestonici Evrope, kao stipendista gorepomenutog univerziteta na programu – Slavistika/Slovenski jezici. Evo nekih mojih iskustava.

Fakultet

Ono što vam prvo padne u oči kada uđete u zgradu Filološkog fakulteta jeste njeno  očigledno “dorevoluciono”, kako to Rusi ovdje kažu, porijeklo. Naime, imam tu čast i zadovoljstvo da pohađam nastavu u zgradi koja je svojevremeno bila dvorac cara Petra II, na obali Neve. Tik sa druge strane je Ermitaž, a odmah pored zgrade Fakulteta je glavna zgrada Univerziteta.

Druga stvar koju primijetite jeste raspored i neobični nazivi određenih odjeljaka: “Lavirint”, “Sedmo nebo”, “Olimp”, “Katakombe” i sl. Slušaonice su raznih veličina i ima ih na najneočekivanijim mjestima – u suterenu, potkrovlju, ili iza zavijutaka stepeništa. U nekim slušaonicama možete, čak, vidjeti antikvarni namještaj.
 Ponekada imate utisak da ste se (ako ste, kao ja, nikšićki diplomac) vratili u rodnu grudu i pohađate nastavu u nekoj od slušaonica na prvom spratu Filološkog fakulteta u Nikšiću.

Nastava se odvija na jeziku koji je unaprijed naznačen programom koji izaberete. Ako ste izabrali program koji zahtijeva poznavanje ruskog jezika, a niste ga učili, otpremaju vas na godinu dana na pripremni fakultet gdje vam je obezbijeđeno sve, osim ishrane. Smještaj se takođe plaća na mjesečnoj osnovi i suma je isto tako zanemarljiva.

Magistarske studije traju dvije godine. Predmeti se biraju u skladu sa vašim prethodnim obrazovanjem, kao i vašim željama, afinitetima, a shodno programu. Sistem obrazovanja predstavlja simbiozu bolonjskog i tzv. “starog” sistema.

Akcenat je, makar na katedri slavistike, na studentu: profesori su maksimalno posvećeni potrebama studenta, predavanja su savršen spoj teorije i prakse – metodički su savršeno odrađena i podstiču slobodno mišljenje. Kada uporedite strane studente sa Rusima, posljednji su napredniji, informisaniji, naučeni da analiziraju i daju svoj sud i to rade shodno prethodno utvrđenim činjenicama.

Pristup radu je iznad svega naučan. Ako želite, možete mnogo da naučite. Ocjene su sporedan element. Profesor će vas dobro namučiti do ispita, ali vas neće namjerno ili neosnovano oboriti, već će se, naprotiv, truditi da izvuče znanje i iz najgoreg studenta. U jednoj takvoj atmosferi gdje ocjena nije važna, već je važna samo količina dobijenog znanja, mijenja se ugao gledanja na same studije. Završavate fakultet sigurni u sebe i u ono što znate, sigurni da ste diplomirali kao poznavalac svoje struke.

Moj Petrograd

O ovom su veličanstvenom gradu toliko već pisali  i govorili, da mi se čini izlišnim svako ponavljanje. Posjetiti mjesto gdje je ubijen Puškin, šetati se po dvorištima-bunarima iz romana Dostojevskog, gledati kako se mostovi uzdižu nad Nevom, učiti u dvorcu, svaki dan proći pored kuće Šiškina i imati mogućnost da besplatno zalazite u Ermitaž. I umrijeti.

U gradskom metrou je prilično jednostavno orijentisati se, kada se jednom s njim upoznate. Ima svega pet grana – crvenu, plavu, zelenu, ljubičastu i narandžastu (ne daj Bože da ste je pred stanovnikom Petrograda nazvali žutom).

Često me na kontrolnom punktu u metrou zaustavljaju i provjeravaju mi ranac. Ne bez razloga: zimus su bile dvije eksplozije, jedna u poslovnici poznatog razgranatog lanca supermarketa „Perekrestok“ (raskrsnica), a druga u avionu. U posljednje vrijeme stalno zatvaraju pojedinačne metro stanice zbog pronalaska „sumnjivih“ predmeta.

U sredstvima javnog saobraćaja stalno se čuje (parafraziram): ako primijetite zaboravljeni predmet ili sumnjivo lice, odmah se obratite kondukteru/kontroloru/mašinovođi, ne dirajući gorepomenuti predmet, tj. ne stupajući u kontakt sa tom osobom. U metrou, na razglasu, može se čuti: „Poštovani putnici, ustupajte mjesta trudnicama, starijima i putnicima sa djecom. Budite obzirni“; „Ako vidite slijepog ili putnika koji slabije vidi, ponudite mu svoju pomoć, ne budite ravnodušni jedni prema drugima“.

Pogodili ste – zima je jako hladna. Temperatura se zimus kretala od -10 do -20, -25 stepeni. Hladnoća nije toliki problem, koliko su to vlažan vazduh i vjetar. Dobra strana je što stanice imate praktično na svakom koraku, tako da i ne osjetite hladnoću – uskočite u autobus, presjednete na metro, ili s metroa na autobus, i hop – stigli ste. Vaše je samo da zakoračite u više nego velikodušno zagrijano predvorje potrebne zgrade i krećete se napolju koliko je manje moguće.

Odavno je, međutim, završena zima i nastupile su bijele noći. Smrkne se tek toliko da bi moglo da svane. Sunce potpuno zalazi oko deset sati uveče, a izlazi oko tri sata ujutro. Sve između je sumrak, i to ne baš naročito mračan sumrak.

Studenti se u domovima dovijaju kako znaju: neko ima zavjese od neprozirnog platna, a neko ne želi da troši preko potrebni novac i obljepljuje prozore novinskim papirom uz uzdahe: “Eto, sad su makar poslužile svrsi”. Ne mogu da se usaglasim sa ovim mišljenjem – ruska štampa mi se čini mnogo kvalitetnijom i objektivnijom od onoga što mogu da pročitam drugdje.