Mitropolit Amfilohije: Radujmo se Duhovdanu!

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija na Duhove u crkvi Svete Trojice u Budvi, 19. 6. 2005. godine

Riječi koje smo upravo čuli, draga braćo i sestre: ”Poslaću vam Duha utješitelja, Duha istine, koji će vas uvesti u svaku istinu”, su riječi Gospodnje.

U njima je sadržano ostvarenje današnjeg dana, kada je upravo taj Duh istine, Duh Utješitelj sišao na apostole i kroz njih sišao na svako stvorenje. I tako se ostvarilo i drevno proroštvo da će Duh Sveti sići na svako stvorenje. Duh Sveti nije slučajno nazvan ”rakvitom” – utješiteljem. Jer bez Duha Svetoga, čovjek bi zaista ostao bez utjehe, ostao bi biće bez nade. Još je Sv. Grigorije Nisiski, jedan divni svetitelj Crkve Hristove, u 4. vijeku, kada je bila rasprava oko toga da li je Duh Sveti zaista Bog, ili je neka sila Božija, rekao: ”Ako nije Bog, onda neka postane Bog.” Jer ako nije Bog, ako ono što nam se daruje nije sam Bog, onda nas ne može zadovoljiti, ne može zasititi našu glad za vječnošću, za mudrošću, za istinom.

A jedan drugi veliki svetitelj Sv. Grigorije Palama, u 14. vijeku, kada je opet došlo do rasprave među ondašnjim umnim ljudima oko toga da li je ono što nam je Hristos javio, ono što se otkrilo na Gori Tavorskoj trojici učenika, ona svjetlost tavorska, da li je to zaista ona vječna svjetlost Božija, ili je to bilo nešto poput ove naše zemaljske svjetlosti što je Bog dao, svjetlost koja je obasjala trojicu učenika, pa je onda nestala, Sv. Grigorije Palama sledujući iskustvu opita, proroka, apostola, Jevanđelja, iskustvu cijele Crkve Božije, najdubljem onom iskustvu i ovom za koje pomenusmo Grigorija Nisijskog, je govorio, utvrdio i svjedočio da je to sami Duh Sveti, sila Božija, vječna svjetlost Božija, ne nešto prolazno. I onda je on izgovorio, upravo, ove riječi koje sam ja sada ponovio da je to jedina nada ljudima i čovjeku ovdje na zemlji. Jer čovjek je po prirodi stvoreno biće, prolazno biće. Mi to svi znamo, mi to vidimo, osjećamo i doživljavamo. Sva istorija nam to svjedoči.

I svijet u kome živimo, prolazan je i promjenljiv. Mijenja se u njemu sve. Prolazno je i sunce koje nas grije. Sve oko nas i u nama je prolazno. A čovjek opet, s druge strane, ima najdublju žeđ, duboku iskonsku žeđ za neprolaznošću za besmrtnošću.

Sjećam se jednog mog profesora, divnog čika Miše Đurića, učenog, velikog znalca helenske mudrosti koji nam je govorio na predavanjima i pominjao kako su otkrivajući egipatske piramide, našli u grobu jednog faraona, i jednu zlatnu pločicu, na kojoj je pisalo: ‘’Žedna sam’’. Ništa više! I onda se čudili areholozi šta to znači. A Miša kaže: ‘’Ma, kako nijesu shvatili i razumjeli? Onaj koji je tu sahranjen, žedan je, ne vode prolazne, žedan je vječne vode, vječnoga života. Žedan je… i to je i zapisao, dao da se zapiše na toj pločici.”

I u tim riječima zapisana je sva žeđ ljudska, a čovjek je žedan vječnosti, besmrtnosti, neprolaznosti. I sve što radi, radi ne bi li makar malo produžio dane svoga života. I savremena medicina, i nauka i sve ostalo što čovjek ovdje na zemlji radi, je podređeno toj ideji. Ali svi ljudski napori na kraju pokažu da je smrt posljednje slovo ljudskoga života.

Tako se to čini racionalno. Međutim, ima nade i ta nada jeste upravo Duhovdan – dan Sv. Trojice. Dan javljanja Božijega, dan kada nam se ono što je vječno, vječni Duh uselio u našu prolaznu ljusku tjelesnu, prolaznu ljudsku prirodu i obasjao ovaj prolazni stvoreni ljudski duh, i um. I ono što je prolazno, postaje neprolazno. Ono što je smrtno, postaje besmrtno, dobija kvasac besmrtnosti.

Zato je Gospod i govorio u Jevanđelju da je Carstvo Božije kao žena koja stavi kvasac u kopanju brašna, u kopanju tijesta. Pa ono tijesto naraste. Tako i Carstvo Božije u kopanju našega bića, našega tijela, naše duše, Bog sipa svoj kvasac, svoju silu, svoju snagu, svoga Duha Životvornoga. I taj Duh Božiji je ono što je jedina nada, svim ljudskim pokoljenjima. Prije Njegovog javljanja, svi su čeznuli i bili žedni te vode i toga hljeba života. I poslije njega svi koji su vidoviti, koji su čistoga uma i srca, i koji progledaju duhovno, piju sa toga izvora. Oni se hrane tim hljebom, oni primaju na sebe taj sveti pečat. I kad se krštavamo, mi se u Hrista oblačimo. A na kraju krštenja kao krunu krštenja, oblačenja u silu Hristovu, dobijamo pečat dara Duha Svetoga. Sjećate se, oni koji su stariji kršteni, da vas je sveštenik na kraju pomazao svetim mirom, koji je simbol sile Duha Svetoga Životvornoga, koji simboliše isti onaj oganj koji je sišao na današnji dan na Svete apostole, i izgovorio riječi dodirujući vaše čelo: ‘’Pečat dara Duha Svetoga’’ pa na oči pečat dara Duha Svetoga, na nos, na usta, na uši, na grudi, na leđa, na ruke, na noge. Zapečati tako biće prolazno, zapečati ga pečatom vječnosti, pečatom neprolaznosti, pečatom vječnoga života. I daje mu nadu, neprolaznu nadu, i daje pravi smisao čovjeku i ljudskom životu. Veliki je dan, strašan dan, ovaj dan koji nas je sabrao. Kroz Oca, od Oca, kroz Sina u Duhu Svetom javila se tajna Božanske ljubavi, na kojoj počiva svijet, kojom se održava svijet. Tajna Božanske ljubavi kojom nas je Bog izatkao u utrobi zemlje i u materinoj utrobi, tajna Božanske ljubavi koja nas grije i kao materino mlijeko nas hrani, pita. Tajna Božanske ljubavi koja promišlja o svijetu, o čovjeku, o ljudskim pokoljenjima, koja rukovodi ljudsku istoriju, iako mi, ljudi grešni, to ne vidimo. Oni koji su vidovitiji, oni koji su čistijega srca, oni to vide, oni to osjećaju, oni se tome raduju, oni to svjedoče. Divan dan Duhovdan, divan praznik Sv. Trojica.

Uzmite ‘’Gorski vijenac’’, pa ćete vidjeti prvi sabor u njemu je o Trojičinu dne, u vrijeme mudrih glavara Crnogorskih. A nijesu uvijek glavari mudri, kao što ni mi nijesmo uvijek mudri. Ali to je bilo vrijeme mudrih glavara Sv. Petra i Petra Drugog Petrovića Njegoša. Onda se sve događalo u ime Sv. Trojice. I uzmite zakonik Sv. Petra Cetinjskog, on počinje riječima: ‘’U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amin’’. I, onda, 33 člana je imao onaj čuveni ‘’Zakonik’’ Sv. Petra. Zašto 33 člana? Zato što je 33 g. Gospod proživio, ovdje, na zemlji. Sve su Božiji ljudi radili u znaku Božijem, ništa nijesu po svojoj pameti, po svojoj bespameti. Svemu su davali pečat Božiji, sve su osmišljavali Božijim zakonom, Božijom mjerom, koja je bezmjerna.

Dakle, otuda i Petar Drugi Petrović Njegoš da zapiše one mudre riječi: ‘’Ako istok sunce svijetlo rađa, ako zemlja priviđenje nije, ako biće vri u luče sjajne, duša ljudska jeste besamrtna.’’

Danas kažu da smo mi od majmuna, i to i naša djeca uče, i mi se slažemo i niko se ne buni. Tu negdje kod Nikšića, pričao neki sekretar komiteta da su ljudi postali od majmuna u one godine kad je to bila jedina dogma života, pa pitao ima li neko nešto da kaže. Pa će reći taj seljak: ‘’Druže sekretare, jeste, u pravu si, ovakvi kakvi smo od majmuna smo, ali ima među nama poneko da nije od majmuna nego od lisice.’’ Mislim da je dobro rekao taj seljak, ima nas i od majmuna, ima nas i od lisice, ima nas i od tigra, ima nas i od vuka, i od svake druge zvjerke krvi imamo u sebi. Ali nije to ona naša prava krv.

Naša prava krv jeste Božija. Naš hljeb kojim se hranimo to je – hljeb Božiji. To je ta sila Božija. Jeste da smo mi srodni tom biću, srodni smo sa svakim stvorenjem i sa mravom, i sa crvom, i sa kamenom, i sa zvijezdom, i sa svijetom. Jer isti zakoni Božiji prožimaju sveukupnu Božiju tvorevinu. Isti je pečat na svakom stvorenju od najmanjeg do najvećeg.

Srodni smo sa svim stvorenjima, ali najsrodniji su ljudi među sobom. Jer iz jedne krvi je krv svih ljudi, po riječi Božijih proroka, i Božijih prosvijetljenih ljudi. Srodni smo sa životinjama, ali i pored te srodonosti sa svima njima, nije to naše porijeklo. Samo slijepci, samo oni koji su kratke pameti, kratkog znanja, koji ne znaju pravo dostojanstvo ljudsko prihvatiće to i takvo učenje o čovjekovom porijeklu.

Od majmuna smo, i dosta nam je. Kome je dosta – neka mu bude dosta. Meni to nije dosta. Ja i sa majmunom srodan jesam, i sa svakim stvorenjem srodan jesam, i to me raduje, jer osjećam da je u svemu prisutan Božiji zakon, Božija sila, Božija mudrost, Božija harmonija. Ali, opet, kad citiramo našeg vladiku Rada, kaže on: ‘’Ja se nadam nešto Tvoje, da u duši mojoj sjaje’’, e tu smo mi, to smo mi. Kam da bi današnji ministri prosvjete imali makar djelić te pameti vladike Rada, ne bi nas zavodili za Goleš planinu, sa svojim kratkim pamćenjem, i kratkom pameću. ‘’Ja se nadam nešto Tvoje, da u duši mojoj sjaje’’, a to je, vladika Rade, samo pretočio u stih riječi proroka Mojsija: ‘’I stvori Bog čovjeka, po slici i prilici svojoj stvori, po liku svome, po obličju svome.’’ Stvori Bog čovjeka, udahnu ga, uze prah zemaljski i zadahnu ga dahom života. A taj dah života to je Duh Sveti, koga mi danas proslavljamo.

To je ono što je najdublje u čovjeku, to je ono što daje čovjeku neprolazno dostojanstvo, vječno. Svaka ideologija, svaka nauka, svako znanje, svaka mudrost koja lišava čovjeka vječnog dostojanstva besmrtnosti je mrak. Ona je primitivna, ona je ništavna, ona nije znanje, ona je neznanje, ona nije istina nego je laž, ili je obmana. Samo ona mudrost koja ne skriva to vječno dostojanstvo koje je Bog udahnuo u nas, i na koje nas je prizvao, to je prava mudrost.

E, ta mudrost se nama otkriva na ovaj sveti dan, na Duhovdan. I kroz to smo mi postali, i postalo nam je jasno da smo pravi ljudi, Božiji ljudi, bogoljudi. Tu nam je postalo jasno da smo Božija djeca, da smo srodni sa svim stvorenjima zemaljskim i nebeskim, i tu nam je postalo jasno da se ovdje rađamo, na ovoj zemlji koja je gnijezdo za nas. I ptica kad pravi gnijezdo ne pravi ga da bi ptići ostali vječito u tom gnijezdu, nego privremeno napravi gnijezdo, pa kad okrilate mladunci, onda oni polete u široki svijet. Tako je i sa čovjekom. Prvo nam majka skroji gnijezdo u svojoj utrobi za devet mjeseci, pa mi računajući da je samo tu život i da nema drugoga, kad izlazimo iz majčine utrobe deremo se, plačemo, jer čini nam se propašćemo umrijećemo, gotovo je s nama. A mi okrilatili pa izlazimo u ovo široko Božije gnijezdo koje se zove zemlja i nebo, pa ni to nije poslednje gnijezdo koje je Bog za nas pripremio. I to je samo jedno od gnijezda, koje je priprema za ono vječno Božije gnijezdo, koje mi nazivamo Carstvom nebeskim. I zato, i kad iz ovoga života izlazimo, plačemo i kukamo i mi koji umiremo, i oni koji nas ispraćaju, jer računamo gotovo, završeno. Nije završeno, tek je početak. Tek početak. Ako je ljudski život samo ovih 50, 60 ili 70 godina, onda zaista je proklet dan u koji se rodio čovjek. I prokleta je ljudska istorija, i sve je ništavno. Nije zato Bog vječni stvorio čovjeka, nije ga stvorio za smrt nego za besmrtnost. Nije ga stvorio za prolaznost, nego za neprolaznost. Nije stvorio ovu zemlju da ona postane poslednja sudbina ljudska, nego samo da bude jedno gnijezdo, gdje će čovjek okrilatiti duhovno, silom Božijom, i ući u bezobalni okean Božanske vječnosti, i Božanske neprolaznosti. I zato radujmo se ovome danu, radujmo se Duhovdanu, radujmo se Ocu i Sinu i Duhu Svetome, Bogu ljubavi, koji nam je otkrio tu veliku i svetu tajnu našega smisla i našega života. I poklonimo se i ovome prazniku u ovom divnom gradu. Poklonimo se i klanjajmo se Njemu u sve dane našega života i u vjekove vjekova. Amin.

Izvor: Časopis Svetigora br. 191