Mitropolit Amfilohije: Neka bi nam Gospod podario smirenja carinikovog i duha pokajanja

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Crkvi Svetog Nikolaja Mirlikijskog na Pelevom Brijegu, 4. februara 2007. godine

U ime Oca, i Sina i Svetoga Duha. Ovo je druga pripremna nedjelja za Veliki post, za Vaskršnji post. Prošla nedjelja je bila posvećena mitaru i cariniku, dakle onoj priči Hristovoj o dvojici ljudi. Jednome koji se hvalio svojim vrlinama, svojim djelima, svojim ispunjavanjem zakona Mojsijevog i koji je s prezrenjem gledao svoga sabrata, došavši u isti hram jerusalimski, govoreći: ,,Hvala Ti Bože što nijesam kao ovaj carinik pored mene.” A drugi koji je bio svjestan svoje ogrehovljenosti i svojih prestupa, ali koji je bio ispunjen smirenja i koji je udarao sebi u grudi i govorio, u pokajanje, moleći Boga da mu oprosti njegove grijehe, voljne i nevoljne. Ta prva nedjelja je prvi kamen građevine našeg duhovnoh uzrastanja i našega života, a taj temeljac je upravo poznanje sebe samoga i svoga nesavršenstva. Znanje da ništa ne znamo, kao što je govorio drevni helenski filozof, i da nam se mnogo hoće pameti. Znanje svoga nesavršenstva, svoje ogrehovljenosti, to je onaj kamen temeljac kojim počinju savršenstva. Ona sveta ljestvica čovjekovog duhovnog i moralnog usavršavanja, riječima: ,,Blaženi siromašni duhom, blaženi oni koji su skromni, koji su smjerni. Blaženi oni koji poznaju sebe i svoje nesavršenstvo, jer je takvih carstvo nebesko.“

A druga nedjelja je nastavak te svete ljestvice, tog svetog uzrastanja i usavršavanja duhovnog i moralnog i sveukupnog čovjekovog usavršavanja. Danas se sjećamo one priče Hristove o razmetnome sinu. O razbludnome sinu, koji je bio mlađi sin svoga oca i koji je tražio od njega da mu da njegovo imanje, kao što smo čuli u Jevanđelju. I taj sin je dobio svoje imanje, otišao i potrošio sve što je imao, potrošio i svoju dušu, svoj um i svoj razum. I sve to što mu je dao otac njegov je potrošio. I na kraju, potrošivši sve to, našao se u društvu svinja, željan da se nahrani onih roščića, kako kaže u Jevanđelju, kojim su se hranile svinje. Ali prošavši to tragično iskustvo, to svoje otuđenje od svoga oca, od njegovoga doma, od sebe samoga, prošavši to i došavši do dubine svoga otuđenja moralnoga i duhovnoga, smogao je snage da se sjeti doma svoga oca i svoga oca. ,,U domu moga oca ima toliko slugu. Nijesam više dostojan da se nazove, njegovim sinom. Pa ću otići kod njega i zavapiću: Primime kao jednog od poslednjih svojih slugu.“

Ispunjen toga duha pokajanja i toga sebepoznanja i poznanja svoga pada i svoga otpada, vratio se i bio primljen u očevo naručje i dat mu je prsten zlatni, simbol ponovnog usinovljenja njegovog i simbol ljubavi njegovoga oca koji ga je primio. Jer taj otac, u ovoj priči, je u pravo nebeski Otac, Bog Otac koji Svojom ljubavlju i svjetlošću obasjava i grešne i pravedne, koji čeka pokajanje Svoje djece, povratak onih koji se otuđe od Njega kao svoga Tvorca, koji se otuđe od Njegove volje, od Njegovog zakona, od Njegovih zapovjesti. Koji lutaju po njivama gladi i koji, u svom bezumlju, poistovjete se sa beslovesnom stokom, po poimanju života i ponašanju u svome životu. Ali koji poznaju svoj pad i svoju nemoć i koji zavape kao ovaj bludni sin, vrativši se svome ocu, zavapi: ,,Primi me kao jednog od tvojih slugu.“ I Bog Otac, neizrecivom Svojom ljubavlju, prima svakoga koji Ga traži i koji sa duhom smirenja i pokajanja se vraća u Njegovo naručje. I jedna i druga jevanđeljska priča, i jedna i druga pripremna nedjelja za Veliki post, nam potvrđuju nekoliko velikih istina.

Na prvom mjestu, potvrđuju da čovjek po prirodi nije savršeno biće. Čovjek jeste stvoren po slici Božijoj. Slika, to su oni darovi čovjekovi, tjelesni i duhovni, koji sobom svjedoče o Tvorcu koji je stvorio čovjeka. A ona prilika, podobije na starom slovenskom jeziku, nije ono što je dato nego što je zadato čovjeku. Ono što mu je dato nije savršeno, ali mu je zadat zadatak za dobijanje savršenstva. Po riječima Otkrivenja Božijeg: ,,Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima.“ Mjera savršenstva ljudskoga nije ono što ljudi jesu po svojoj prirodi, kao što su tvrdili, a i danas tvrde mnogi pedagozi. Niti je ono što čovjek jeste, nego što je zadato čovjeku, a zadat mu je zadatak veliki i veličanstven. Bezmjerna je mjera na koju je Bog pozvao čovjeka. Nema granice ljudskom usavršavanju. Jer kao što je Bog beskonačan, tako je i čovjek prizvan da zadobije Božiju beskonačnost, kao što je Bog besmrtan, tako je i čovjek zadobio dar od Boga da zadobija besmrtni život. Kao što Bog savršeni um, savršena ljubav, savršena dobrota, tako je i čovjek prizvan da se ispuni toga savršenoga uma, savršene dobrote i savršene božanske ljubavi. I kao što je Bog savršeni, vječni i neprolazni život, tako je i čovjek prizvan da stekne taj vječni i neprolazni život.

Ovo što čovjek ima u sebi, što zadobije svojim rođenjem od oca i majke, to je samo kvasac za ono na šta je čovjek prizvan. Kvasac je preduslov, mogućnost, ali nije kraj i savršenstvo. Taj kvasac je prizvan da uzrasta. Zato se i carstvo nebesko, u Jevanđelju, naziva i upoređuje sa ženom koja sipa kvasac, u kopanju, brašna u tijesto, da bi to tijesto izraslo i da bi se pretvorilo u pravi hljeb. Tako je i ljudsko priroda, tako i čovječanstvo, tako je i svijet u kome živimo dobio božanski kvasac. Božanskom rukom zamješen je ovaj svijet i ljudska priroda i sipan je božanski kvasac, da bi pomogao čovječanstvu, svijetu i čitavoj tvorevini da uzrasta u bezmjernu mjeru savršenstva Božijeg. Poznati sebe kao nesavršeno biće, i to ne samo kao nesavršeno, nego i kao ogrehovljeno biće, zalutalo biće, pomračeno biće – to je osnovno znanje koje zdravi, istinski, normalni čovjek treba da stekne, da bi mogao da izgrađuje svoj život i svoju budućnost, i kao pojedinac i kao društvo i čovječanstvo. To nam ukazuje i današnje i današnje Sveto jevanđelje o bludnome sinu, to nam ukazuje i blaženstvo koje je sa njim vezano, kao što nam na to ukazuje ono prvo blaženstvo za onog pokajnika, onog carinika.

Drugo blaženstvo glasi: ,,Blaženi oni koji plaču, jer će se utješiti.“ Ne radi se tu o onom našem uobičajenom, emocionalnom, biološkom plaču, nego se radi u pravo o onom dubljem, o dubljoj tuzi za Bogom, tuzi za savršenstvom, za vječnim dostojanstvom, tuzi zasnovanoj na osjećanju nesavršenstva i ogrehovljenosti čovjekove. Radi se o čovjekovoj probuđenosti za istinski, duhovni i pravi život. I zato je Gospod, na toj ljestvici usavršavanja, postavio, nakon one prve smirenosti kao temelja hrišćanske filozofije i hrišćanskog života, postavio je ovu drugu stepenicu, stepenicu pokajanja. ,,Pokajte se, jer se približilo carstvo nebesko!“ To je prva riječ koju je Gospod izgovorio kada je započeo Svoju bogočovječansku misiju. Pokajanje kao promjena uma, kao što to i znači jelinska riječ, zapisana u Svetom jevanđelju, koja glasi metanija, što znači ,,promjena uma“. Dakle, pokajanja kao spremnost na neprekidno mjenjanje svoga života.

Nema bezumnijih ljudi od onih koji misle da su postigli punoću života, punoću znanja, punoću osjećanja, punoću sebepoznanja, poznanja svijeta, poznanja Tvorca i poznanja svoga života. Samo poluumni ljudi se zadovoljavaju diplomama zemaljskim i doktoratima zemaljskim i naukama zemaljskim. Istinski, pravi ljudi nikada nijesu zadovoljni onim što su postigli. Nikada se ne osvrću na ono što su uradili, jer kao što kaže Jevanđelje, orač koji ori zemlju i okreće se da vidi koliko su mu duboke brazde, nikada neće orati na pravi način zemlju koju treba da uzore i koja se nalazi ispred njega. To osjećanje neprekidne potrebe usavršavanja je osjećanje koje je karakteristično za sve svete Božije ljude, za proroke, za apostole, za svetitelje, za sve svete Božije.

Imao sam prilike da sretnem jednoga divnoga duhovnika, Rusa u Parizu, starca Nikandra, koji je osamdeset godina proveo u manastiru kao podvižnik, kao molitvenik, kao pokajnik, trudeći se u usavršavanju svome. Došao je iz neke daleke ruske gubernije, u vrijeme Oktobarske revolucije, u Srbiju. Tu je bio do 1948. godine u manastiru Hopovu, u manastiru u Zemunu i u drugim manastirima. Pa je onda ponovo bio protjeran, zajedno sa monahinjama, sestrama iz Beograda i ostatak života proveo u manastiru Furkeu, kod Pariza u Prolemonu, koji i danas postoji. Kad sam ga vidio bilo mu je devedeset i pet godina. Trajala je služba sedam sati bez prekida, kako Rusi mogu Bogu da se mole. I on je, starac od devedest i pet godina, stajao, nijednog trenutka nije sio u toku službu, bio je u neprekidnoj molitvi. I kad smo završili, išli smo za trpezu ljubavi koju je pripremila igumanija, mati Teodora. Tu je bio i Mitropolit zagranične Ruske crkve, blaženog spomena Filaret, pita mati igumanija: ,,Gdje je otac Nikandr?“

A on kaže: ,,Nikad on ni ne dolazi, nema vremena da zajedno sa nama ruča. Mi mu ponesemo u njegovu keliju i malo prezalogaji i nastavi da se Bogu moli.“

,,Zar nije namolio sedam sati?“

,,Ne, on ima svoje pravilo.“

,,Mogu li ja da odem kod njega?“

,,Možeš.“

I odem i nađem malu keliju, njegovu kućicu u kojoj je on živio. Tražim blagoslov od njega i pitam: ,,Oče Nikandre, zar se nijesi umorio? Ja sam mlad, pa sam se umorio.“

,,E, moj oče Amfilohije. Proveo sam osamdeset godina u manastiru, kao dijete od petnaest godina sam otišao, još u Sibiru. I trudio sam se, koliko mi je Bog dao, da udovoljim Gospodu, da živim po Njegovim zapovjestima. Međutim, kad bih sad mogao ispočetka da živim svoj život, mnogo bi ja to bolje uradio i znao bih više kako treba da radim. Pa pošto mi je ostalo malo vremena, ne znam koliko mi je vremena Bog ostavio, nemam vremena da gubim, nego moram poslednje dane svoga života da iskoristim, ne bi li ugodio Gospodu, ne bi li se pokajao i ispunio volju Božiju.“

Poživio je starac Nikandr još nekoliko godina, do devedeset i sedme, i uvjeren sam da je do poslednjeg daha svoga vapio Gospodu i živio u duhu pokajanja. I ovaj plač o kome govori Sveto jevanđelje bilo je osnovno svojstvo njegovo. Ta žeđ za savršenstvom Božijim. To nezadovoljstvo sobom. Ono na šta je Bog prizvao čovjeka kad ga je stvorio, ta bezmjerna mjera čovjekovog usavršavanja. To su istinski, pravi ljudi i za njih nema penzija, oni ne znaju šta to znači biti penzioner. To su ljudi koji neprekidno streme Gospodu i koji znaju pravu mjeru svoga dostojanstva. To je ono na šta nas priziva Bog, na šta nas priziva naša priroda, radi čega imamo taj kvasac uma, razuma, volje i osjećanja i svih sila kojim nas je Bog obogatio i obdario. To je ono za šta živimo ovdje na zemlji i to je ono na šta nas upućuje Crkva Božija, preko blaženstava, preko tih svetih stepenica penjanja prema carstvu Božijem, na šta nas sprema Crkva Svetim postom, te duhovne pripreme susreta sa živim Bogom, susreta sa Hristom vaskrslim.

Sveti apostol Timotej, jedan od sedamdesetorice apostola, koga danas proslavljamo, bio je ispunjen toga ognja i duha pokajanja, smirenja i ljubavi prema Hristu. I onaj mučenik Anastasije, koga takođe danas proslavljamo, i on je bio ispunjen toga ognja duhovnoga, pa su zato obojica život svoj žrtvovali. Poslednji ostatak svoga bića za Hrista Gospoda. Taj duh je bio i u našim precima koji su gradili ovaj sveti hram. To je duh Svetog oca Nikolaja i ono što ga je nadahnjivalo i što ga je učinilo svetiteljem Božijim. I to je ono na šta i nas priziva u ovo sveto mjesto u kome se nalazimo.

Neka bi nam Gospod podario smirenja carinikovog i duha pokajanja, da bi mogli da poznamo carstvo nebesko i da bi nas Gospod pribrojao među svete ugodnike svoje. I neka i naši novi hrišćani, Radislav i Stanka, tim Duhom i tim putem žive. Danas pomlađeni ovim svetim znamenjem, Svetoga krštenja, Svetoga Miropomazanja, zapečaćeni Duhom Svetim od danas. Da im život bude sav u Duhu Božijem, u duhu Crkve Božije, u duhu Jevanđelja, da bi Gospod i njih pribrao među izabranike Svoje, kao što ih je već izabrao preko Svete tajne krštenja i da bi zadobili carstvo Oca, i Sina i Duha Svetoga, zajedno sa svima nama i svima svetima, u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban