IN4S

IN4S portal

Mit je rodno mjesto poezije

1 min read
Ilija Lakušić je jedan od rijetkih pjesnika koji je odredio sebe prema sopstvenom životu, odnosno sveživotu.
slobodan milić

Slobodan Milić

Piše: Slobodan Milić

Danas kad se čovjek našao između Scile i Haribde, kada se osjeća njegov kraj, kao što je Niče osjetio kraj Boga, moramo, i neophodno je, da se zapitamo, gdje je poezija, odnosno da li je ovo i njen kraj. Posmatrajući englesku, francusku, njemačku i rusku poeziju već podugo vlada potpuni tajac. Uglavnom pjesme koje nastaju u zadnjim dvjema decenijama podlegle su zahtjevima mode i tržišta.

Odgovornost pjesnika kroz kratku i svjesnu istoriju čovječanstva bila je jedino da mijenja svijet, ja bih dodao i svijest, odnosno pjesnik je težio da svijetli zrak poezije, bila optimistična ili pesimistična, prosvjetli, kako u teškim i tragičnim vremenskim periodima tako i miru, ljudsku dušu, koliko-toliko. To je ujedno i sva pjesnikova moć. Pjesnik je samo onda kada sebe postavi u odnosu prema životu i pred stvarnost koje ga steže nevidljivim gvozdenim okovima.

Ilija Lakušić je jedan od rijetkih pjesnika koji je odredio sebe prema sopstvenom životu, odnosno sveživotu, metafizičkom životu, koji i jeste i nije njegov život, kako on kaže.

II

Mi smo u stalnoj napregnutoj iluziji da je život naš, svakoga ponaosob. To je strašna zabluda od kolijevke čovječanstva do danas. Od prvih svjesnih pogleda koji su tek počinjali da razaznaju stvarnost u kojoj je bačen, čovjek je shvatio da nije svoj, da sa njim neko upravlja, da mu ga tobože daje a istovremeno prelako uzima. Zato svoj početak naznačuje prvom igrom, pjesmom i vračanjima, da se tome usprotivi, da se brani a ako može i odbrani. Iz toga prvog vrtloga javljaju se pjesme i pećinski crteži.

Na prvi pogled naslov „Ljubio sam život kao da je moj“ izgleda samo opominjujući. Učini se – lijep lirski naslov. Nema u njemu ništa dirljivo, iritirajuće, vrtložno. A ima! Kada sam okrenuo korice i zaputio se ka čitanju pjesama, odjednom sam zatvorio knjigu kao po nekom naglom iskonskom upozorenju, ponovo se vratio naslovu zagledajući ga i odjednom sam se našao „U dubinama Malstrema.“ Osjetio sam da je to ponor, Heraklitovski udar po duhu i duši. Ponor i iznad i ispod a da je život zastao negdje na pola, gdje ga održavaju nebeske sile. Život i njegov okov stvarnosti zastao je između zemaljskog ponora i onog gore ka kojem su uperene sve naše misli, osjećanja, uzdasi i nada.

„Ljubio sam život kao da je moj“ je zaista strašna lozinka koju je pjesnik izabrao kao naslov za svoju „antologiju“ mitske istorije. Da, ovo je svojevrsna antologija kroz koju se putuje kroz vrijeme, kroz vječnost koja je podjednako iza nas kao i ispred nas. Ali se uvijek nalazimo u vječnosti bez obzira što joj težimo kroz cio život, misleći da je ona uvijek ispred nas. Pjesme u ovoj knjizi su, po meni, aspekti vremena, odnosno vječnosti, aspekti ljudskog trajanja, straha, aspekti mitske istorije života koji nije naš, a prije svega aspekti zagonetke što će biti poslije.

III

Veliki pjesnici su svoja djela uglavnom završavali veoma rano. Postali su veliki u mladim godinama. Kavafi kaže da je pjesničku zrelost dostigao sa 48 godina. Šta tek reći za Iliju Lakušića koji najzrelije pjesme daje od 60-65 godine života, ili za Žarka Đurovića koji pjesnički zrelo misli u rasponu od 80-85 godine života. Isticanjem ove stvaralačke snage neću i ne mogu da umanjim pjesnička ostvarenja iz mladih dana i srednjeg doba.

Lakušić polako ali sigurno zadobija visoko mjesto koje mu i pripada u savremenoj poeziji koji hodočasti po prošlosti, po vrhuncima srpske istorije. On ispoljava neuobičajeni metafizičko-mitski osjećaj kako za sopstvenu istoriju, tako za grčku i hrišćansku. Mogu slobodno da tvrdim da u svojoj poeziji ispoljava „magični realizam“ koji je prisutan u pjesmama o majci i proteže se do Jagnjeta i Golgote. On nas vještim i bogatim ritmovima, melodijom stiha, naprosto opija. No, ova poezija se ne može sa nekoliko redaka svoditi na njene „osnovne karakteristike“. Ali neke od njih za ovu priliku moramo da pomenemo. Ja ovo prije svega činim, da nateram one koji nijesu čitali ovu „mitologizarujuću stvarnost“, da pročitaju jednu rijetku a sopstvenu „antologiju“ pjesama kojima nema ravne u današnjoj srpskoj poeziji, po cijenu da se ovaj moj zapis poslije čitanja pjesama odmah zaboravi.

ilija lakušić
Ilija Lakušić

Kao što je potrebna ideja za priču još potrebnija je ideja za pjesmu. Sve ove pjesme su plodovi zrelih ideja po kojima će kao rijedak stvaralac ostati u  poeziji. Zato će, nadam se, neki budući kritičar napisati rad pod naslovom „Ideja i poezija Ilije Lakušića“.

Samo onaj koji je gledao smrt u oči zna da cijeni i zna šta je život. I zato nas ovaj heraklitovski aforizam ne smatram pretjeranim, jer on kakav jeste,  vodi kroz gustu šumu istorije života u prošlosti a to znači u nekoj reflektovanoj budućnosti. Od „novog života kroz jagnje i božju volju“, pjesnik nas tragičnim pokazivanjem života provodi i sprovodi do završnih stihova novoga života, čija „čast i slava, pero i sablja još brdo osvjetljava“, osvjetljava i osvjetljavaće još dugo novi život.

Gospodar naših života jeste jedino Gospod, on nam ga daje i mi ga vraćamo njemu. Dajemo život a ne smrt. Zato o smrti i nema pjesama u ovom pjesništvu. Ovo je poezija života, Vita nuove. Doduše, ima pjesma „Smrt“ u kojoj smrt izvodi vježbe po okolini, ali onaj kojem je upućena nekako kao da ne postoji, nepostojan je, ali ga pjesnik, pjesnik sam sebe savjetuje valjda, da se dobro obuče jer je u grobu hladno da mu se svugdje prisutna majka ne sjekira. Pjesnik je majku uzdigao i pretvorio u božanstva koje će ga, pjesnik je ubjeđen, ponovo roditi, dati mu novi život. Samo božanstva daju živote.

Dragan Lakićević u tekstu „Hodočašća Ilije Lakušića“, sagledava mitologizaciju istorije u pjesništvu Jergosa Seferisa i suprotstavlja mu mit i istoriju srpske tradicije. Mene je privukao Kavafijev „živi osjećaj za istoriju“ i njegove mitologizirajuće stvarnosti kao moguće i jasnije sagledavanje mitske istorije ili magičnog pjesničkog realizma Ilije Lakušića. Značaj ove poezije je veliki i u tome što pokazuje da naš mit i istorija, mitska istorija,  jeste u istoj ravni sa grčkim mitom i istorijom i on potvrđuje samo ono što su rekli velikani pjesničke i filozofske misli Zapada.

Lakušić i kada sa svojom barkom ulazi bezbrižno i u grčke i u biblijske mitove, vrtloge i tragične istorije osjeća se sigurno i jaka vesla su u rukama punim života. Zna da Majka – božanstvo živi i čeka ga u predjele prije potopa.  Pjesnik se snažno oslanja na „mit kao rodno mjesto poezije“, tvrdeći da ona nastaje „iz nedovoljne stvarnosti“ kako on i pozicionira svoju poeziju u eseju „Matična ćelija poezije“.

Pjesnik Lakušić je uvijek u rascjepu života kao da je njegov i ponovnog rođenja od Majke – božanstva. On se tu nalazi svojim vječnim udesom, ograničenjima iz kojih pošto-poto hoće da izađe, da bude slobodan u neograničenom, na slobodnoj božjoj barci i otpliva u prapotopska vremena ili naprijed u prabuduća. Odložio bi putovanje sa zagonetkom na vratu: šta će poslije biti.

Pritisnut vrtlogom današnjice i nemilosrdne stvarnosti a našavši se u ponoru on ide tragom korijena koji ga odvode problemima mitske istorije a koji se nalaze u ljudskim karakterima u različitim ljudskim karakterima, kako naših, tako grčkim i biblijskim. Pjesma „Dioba imena“ je najbolji primjer slikanja karaktera. Vukan i Stefan uzimaju zemaljska blaga a Rastko ide da traži blagoslov za „nebesa bijela“.

I tako putujući tamo i ovamo što rekao narod, Lakušić je stvarao svoj mit i svoju istoriju, koju odlikuju ovu „antologiju“. Ona se čita kao knjiga koja pored navedenoga ima u sebi i odlike tragedije. Otuda je uočljiv i njegov ironijski pogled na mit i istoriju. Ali knjigu prožimaju i lirski plamsaji da bi nam osvijetlili put kroz dubine vijekova, odnosno beskonačnosti ponora.

Lakušić se trudi da nađe opravdanost postojanja pa se mislima upušta u hodočašće, držeći se Cogita, do praegzistencije ne bi li u svim stvarima o kojima stvara pjesmu pronašao život i vrijeme koji su njegovi, a istovremneo i nijesu. Život i vrijeme se prepliću u njegovom stvaralaštvu. Mislim prošlost, dakle, ipak postojim, djelimično postojim upravo u stvarima o kojima pišem. Ako mislim da postojim to stvari misle o meni i ako je tu misao o postojanju ne primam i ne osjećam, vidim u tome sebe podsvjesno. Tu su upravo smješteni životi, odnosno „život kao da je moj“. Odnos mene i života jeste odnos dviju stvarnosti koje daju ili grade misao o postojanju. A ja hoću da postojim, oglašava pjesnik u ovoj antologiji a bogme i ostalim knjigama. Hoću da budem ponovo rođen. Ponavljanjem rođenja nema smrti. To je ono kod Dostojevskog o vječitom vraćanju. Ideje i osjećanja, čak i lirska osjećanja su pritisnuta mislima o rođenju. Tu nastaje razlika od dekartovskog Cogito ergo jum, Ja mislim, ja ću biti opet rođen.

Lakušić ispituje sebe u mračnim ponorima prošlosti, odnosima vječnosti koja je iza njega, a koja je istinski njegova, i on piše pjesmu. Rijetko citiram, ali postoje izuzeci, pa navodim nekoliko redaka od Kovafija, a koji, čini mi se, važe za stanje ideja i osjećanja kod Lakušića.

Takođe treba biti jako pažljiv da se ne izgubi iz vida da je stanje osjećanja i istinito i lažno, i moguće i nemoguće u isto vrijeme ili tačnije naizmjenično.

Zato Lakušićeve ideje proizilaze iz osjećanja sjećanja ili se osjećanja a sjećanja razcvjetavaju iz ideja. A to uvijek prati ono prokleto ili ili, stalna nedoumica koje obavija Cogito, ali koji skupa daju visoke istine. Sve ovo pjesnik preliva dobrim prilivom sastavljenim od tri sloja: ironijom, blagim humorom i jedva uočljivim sarkazmom.

Treba istaći da ove pjesme kada izađu iz Lakušićevog pera postaju i nenametljiva a svojevrsno patriotske jer je on onim svojim Credom, vješto modifikovao poznatu istoriju u svoju a mit vezom za tu istoriju pretvorimo u svoj mit, mogao bih da kažem u zavičajnu istoriju i zavičajni mit. Ta nova istorija i novi mit, čak i novi lirski odjeci čine ovu knjigu pod ovim mitskim naslovom „Volio sam život kao da je moj“.

Na kraju da konstatujem da je Lakušić toj tradiciji dao najuzvišeniji proizvod ljudskog duha veliku poeziju, predao je porodičnu istoriju koju je sagledavao sa pogledom unazad do paganskih i prapotopskih doba.

Podjelite tekst putem:

1 thoughts on “Mit je rodno mjesto poezije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *