Sjaj društvenih mreža je savršen. Ministarka prosvjete, Anđela Jakšić-Stojanović, objavljuje fotografije renoviranih škola, predstavljajući ih kao svoje veliko dostignuće. Sjaj, međutim, ne traje dugo.

Ispod fotografija je praznina – nedovršene reforme, prazna obećanja i afere koje potresaju obrazovni sistem Crne Gore. I tako, dok javnost gleda slike na Fejsbuku, suština se gubi u sjenci sumnjivih ugovora, političkih obračuna i manipulacije institucijama.

Studentski dom ili hotel za javne pare? Korupcija u najboljem izdanju

Afera „Studentski dom“ je klasika crnogorskog načina „rada“. Uzmete javni novac, podignete cijenu više nego duplo i predstavite to kao rješenje za studente. Plan nabavke predviđao je 2,9 miliona evra. Javlja se samo jedan ponuđač – Čelebić Siti – i ponuda skače na 6,3 miliona evra. Ugovor se potpisuje, iako je rješenje već tada bilo kontroverzno.

Ali to nije sve. Objekat koji je ministarka planirala da kupi nije bio studentski dom – već hotel. Da bi se hotel pretvorio u studentski dom, bilo je potrebno dodatnih 150.000 do 200.000 evra za adaptaciju. Još jedan račun koji bi platila država, uz već nejasno opravdano povećanje cijene kupovine.

Gdje je problem? Hotel, koji je trebalo da postane studentski dom, nalazi se u blizini privatnog Univerziteta Donja Gorica, čiji su vlasnici povezani sa strukturama DPS-a. Slučajnost? Naravno da ne. Dom bi prije svega koristio studentima tog univerziteta, dok su državni univerziteti udaljeni kilometrima. I onda se ministarka – koja je, gle čuda, profesor na tom privatnom univerzitetu – pojavi kao velika zaštitnica studentskih interesa.

Sve je, naravno, bilo savršeno osmišljeno. Dok se javnost nije pobunila. Nakon negativnog mišljenja Zaštitnice imovinsko-pravnih interesa, ugovor se formalno raskida, ali to ne znači da je posao propao. Država nastavlja da plaća zakup – 61.000 evra za dva mjeseca. Ako već ne mogu kupiti, mogu barem plaćati – novcem građana.

Ova afera, iako šokantna, uopšte nije nova. Istorija politike u Crnoj Gori prepuna je primjera gdje se državna kasa koristi kao bankomat za podobne. Samo što se sada, čini se, više niko ne trudi ni da sakrije trag.

Problemi obrazovanja? Samo ako su fotogenični

Dok su novinske stranice prepune priča o milionskim aferama, nastavnici se bore sa osnovnim izazovima. Pretrpane škole, nedostatak nastavnih sredstava i katastrofalni uslovi rada. Umjesto da se bavi ovim pitanjima, ministarka se bavi samopromocijom.

A kako to izgleda u praksi? Vrlo jednostavno. Uzme se nešto što je odavno u planu javnih nabavki – redovna renoviranja škola, sanacija objekata, zamjena inventara – i predstavi se kao lična inicijativa ministarke. Ono što je već u budžetu, što su prethodne vlade isplanirale, sada postaje „veliki poduhvat” nove ministarke.

Viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje, Snežana Kaluđerović, jasno upozorava: „Obrazovanje nije fokusirano na učenika, učenje i nastavu, već na jačanje partijskih struktura.“ Dakle, suština je jednostavna – školstvo nije resurs za djecu, već za partije. A ministarka? Ona fotografije na društvenim mrežama koristi kao dokaz da „reforme idu“.

Idu, ali kuda?

Manipulacija javnosti: Pritisci, nametanje presuda i ignorisanje procedura

Kada već nema realnih rezultata, preostalo je da se situacija kontroliše pritiskom i manipulacijom javnog mnjenja. Na to jasno ukazuje i Mišljenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, koje se odnosi na način na koji je ministarka pristupila slučaju razrješenja jedne direktorke škole, a koji otvara ozbiljna pitanja zloupotrebe institucionalne moći.

U ovom mišljenju, Zaštitnik ističe da je ministarka direktno prekršila princip prezumpcije nevinosti kada je govorila o ishodu postupka koji nije bio okončan, „nagovještavajući šta će se desiti, bez prethodno završenog postupka Prosvjetne inspekcije“.

Drugim riječima – javnosti se serviraju gotove presude prije nego što su postupci i vođeni.

Lucija Adžić: Ordenje za političke obračune

Kad ministarka nema viziju, pojavljuje se osoba poput Lucije Adžić. Njen mandat je istekao, ali je ministarka zadržava kao ključnog čovjeka za obračun sa neistomišljenicima. Umjesto da se bavi reformom sistema, Adžić igra ulogu političkog instrumenta, „čisteći“ sve koji kritikuju ili razotkrivaju zloupotrebe.

Svaki direktor ili nastavnik koji se usudi reći nešto protiv – naći će se pod lupom „revizija“. A ove revizije nisu ništa drugo do političke odmazde. U suštini, ministarkin kabinet ne postoji da bi štitio obrazovanje, već da bi štitio sistem u kojem kritika znači prijetnju.

Fejsbuk reforme i stvarnost

Dok ministri u normalnim zemljama provode dane u kabinetima, baveći se složenim problemima, naša ministarka trči od škole do škole sa fotografom. Ali šta ostaje iza slika? Jedna velika nula. Afera „Studentski dom“ dokazuje da su stvarni prioriteti daleko od interesa građana. Sve što ne izgleda dobro na Fejsbuku – ne postoji.

Pitanje za javnost: Gdje je granica?

Koliko puta će javnost dozvoliti da skandali prođu bez odgovornosti? Da li je normalno da se ministarka prosvjete više bavi obračunom sa kritičarima nego učenicima i nastavnicima? Ovo pitanje IN4S postavlja u kontinuitetu.

Ako na ova pitanja ostane tišina, ministarka će nastaviti sa fotografisanjem, a obrazovanje će ostati samo prazna rečenica u njenim saopštenjima.