Milov anticrnogorski tastament: Diktatorov doprinos rastakanju zemlje i nacije

Piše: Teodosije

Zaista se čudim toj plitkoumnosti. Neutaživa pohlepa je „kralju narodnom“ okovala sve funkcije moždane sive mase, date svima od Boga, bez obzira da li ste vjernik ili agnostik – da budete svjesni  i upravljate svojim odlukama.

Odakle izvire toliko neznanje „oca “ i vladara „nove“ Crne Gore – zaista ne znam. Taj njegov „istorijski zakon“ protiv pravoslavne crkve nije umjeren toliko protiv Boga i vjerujućeg naroda, koliko na razaranje same Crne Gore. On kao da želi da bude istinski inicijator njene konačne diobe, kantonizacije i etničke i istorijske konfederalizacije, koju naša zemlja nikako ne bi mogla preživjeti.

Tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti „ubija“, i to nepovratno, narodno jedinstvo, dijeleći zemlju po istorijskom načelu iz 1813. na Crnu Goru i Boku. Onako kako je potpisao i sam Sv. Petar Cetinjski, sa istim brojem ministara iz Boke i CG.

Pozivom na 1918. godinu zakonadavci „nove vjere“ jasno poručuju da se zakon odnosi na sve one koji su tada bili u sastavu CG, i da se to uopšte ne tiče onih koji su kao Bokelji bili izvan države nahija i katuna. Dakle zakon propisuje u svome predlogu sljedeće – ako budemo uspjeli da mimo prava i nasilno oduzmemo imovinu i crkvu u staroj Crnoj Gori, to svakako ne želimo niti imamo pravo kada je riječ o hramovima i imovini crkve na Primorju i Boki.

Dakle, kada bi se usvojio ovaj zakon „čuvari crnogorskog totalitarizma“ bi ozvaničili i da postoje dvije Crne Gore; jedna – zemlja Katuna i Brda, gdje će silom pokušati da oduzmu imovinu i otmu i samu crkvu, i druge – Primorja i Boke, koja je bila izvan bilo kakve zakonske jurisdikcije te 1918, pa se bilo kakva rješenja po zakonu sa pozivom na tu godinu – nje i ne tiču.

Na ovaj način se uvodi dvostruki pravni režim u Crnoj Gori i jasno upućuje da su norme koje važe na jednom njenom dijelu apsolutno neprimjenjive na drugom dijelu iste te države. Sve ovo nju samu čini slabom, nejedinstvom i neizvjesnom u postojećem obliku i statusu.

Istovremeno time se krši temeljno ustvno načelo ravnopravnosti građana pred zakonom, jer ono što će jedni („vjernici iz Katuna i Brda“) hipotetički morati da trpe kao obavezu (uskraćenost u pravu), u drugom dijelu CG će Bokelji i Primorci konzumirati kao neotuđivo pravo svoje istorijske, etničke i kulturološke posebnosti.

To da Crna Gora „daje“ različita prava građanima – nije novina. U zemlji familijarne tiranije, neuporedivo brutalnije od, recimo, srednjovjekovne Firince Medičijevih prije skoro šest vjekova, to je – svakodnevica. Privilegije su rezervisane isključivo za prijatelje „prve“ familije.

Novo je što sam režim zvanično objavljuje, bez trunke stida i odgovornosti, da svojim infatilno-sebičnim ponašanjem i zakonski želi oktroisati princip neravnopravnosti pred zakonom, uz pomoć kojeg se sa ovih“nebeskih tema“ može opravdati i svaka konkretna nejednakost i diskriminacija.

Usvajajući ovakav zakon crnogorski vladari bi istovremeno učinili legitimnim nastojanja da se započeti proces teritorijalno-pravne podjele CG može nastaviti i po drugim pitanjima uređenja istorijskih i etničkih cjelina i time postići da princip „diobene različitosti“ postane diminantni princip preostalog života zemlje, čiji bi opstanak zavisio isključivo od odlučnosti i snage njenih autonomnih cjelina sa „periferije“.

Zato ovaj zakon i jeste u najavi tastament jedne Crne Gore i jedne neokuminističke diktature koju su oni izmislili i silom nametnuli, da bi „kralj“ ušao u istoriju a njegova država nestala u realnosti. Jer, vođe su ono što narod voli, a države se, nažalost, prilagođavaju prolaznim vladarima.