Miljan Stanišić – analiza komunizma: Istina, melem za ideološke rane

Piše: Miljan Stanišić

Slušamo po ko zna koji put papagajska naklapanja o antifašizmu jedne totalitarne DPS klike, koja je, nažalost, decenijama odlučivala o našoj sudbini, tj. sudbinu Crne Gore, a koja je od nje zaista napravila onu „najcrnju i najgoru“. Ta klika sebe naziva Demokratska partija socijalista, a po svom karakteru i djelima koja je iza sebe ostavila više joj priliči naziv demonska partija nacional-socijalista (i komunizam i nacional-socijalizam su nastali iz masonskih „kuhinja“), jer je u svojoj praksi objedinila ove dvoje totalitarne i pogubne ideologije 20. vijeka, s tim da su one nastavile da žive u Crnoj Gori i ove dvije decenije 21. vijeka, a koju je upravo baštinila navedena despotska DPS družina na vlasti.

Komunisti su bar u nečemu bili dosledni, a to je da su imali svoj program i sprovodili ga, a za razliku od njih, njihovo totalitarno DPS čedo, je svoj program prilagođavao sa ciljem kako bi svoj „patriotizam“ debelo naplatili, jer njihova su stremljenja samo monetarne prirode, a ona su mamonskih razmjera, vodeći se devizom „Crna Goro volim te, do poslednjeg eura“. Jadna je i nesrećna Crna Gora kada je imala takve gospodare. Oni su je materijalno opustošili, moralno i duhovno razorili, noseći se devizom „poslije mene potop“. U ta njihova naklapanja uklapa se i jučerašnja izjava gdje jednog mladog srpskog političara Marka Kovačevića, novog gradonačelnika Nikšića, povezuju sa, kako navode retrogradnim, mračnim, poraženim snagama, o kojima je „istorija rekla svoj konačni sud“. Razlog „priopćenju“ DPS-a je taj da se u slavljeničkoj atmosferi čula i jedna „četnička pjesma“.

Naime, ovdje se radilo o jednoj lijepoj rodoljubivoj pjesmi „Morem plovi jedna mala barka“, koju i sam rado pjevam. Ali, DPS ne zna što je rodoljublje, kao što sam rekao ono je njima samo monetarne prirode. Doduše, i njima se nekada omakne pa zapjevaju pjesme ovoga žanra, i daju „oduška duši“, jer su se na svadbenom veselju kod Duška Markovića pjevale slične pjesme, kao „Nad Kraljevom živa vatra seva“ i sl. Narod je davno rekao da „ko pjeva zlo ne misli“. To jeste istina, ali ne i uvijek. Svjedoci smo da ta ista DPS klika zna po potrebi da dijametralno mijenja svoj program, kao i repertoar pjesama, pa umjesto navedenih rodoljubivih pjesama preuzimaju tzv. domoljubive pjesme izvjesnog Tompsona, koje veličaju klanje Srba. Te zlokobne pjesme postaju zaštitni znak bivšeg režima, DPS-a, tj. onih koji se sa njihovim porukama i sadržajima identifikuju, što ukazuje da su oni spremali novi „Bljesak“ i „Oluju“, ali narod je to većinski prepoznao, pa, hvala Bogu, do tog njihovog zlokobnog nauma i nastavka bratoubilačkog rata nije došlo.

Ogromni su izazovi pred prvom demokratskom vlašću u njenoj istoriji, a to je da liječi i rješava teško naslijeđeno breme. Čini mi se da se ona do sada u potpunosti i nije snašla u tome. Kao i svaka bolest, pa i ova našeg društva prvo se mora dijagnostifikovati, u što se treba uključiti sav intelektualni potencijal koji posjedujemo i primijeniti iskustva drugih zemalja koje su prošle kroz slične turbulentne situacije.

Potrebna je zakonska regulativa u skladu sa najvećim demokratskim dostignućima i kompetentni, stručni, dosledni ljudi koji su se svih ovih godina i decenija dokazali u teškim vremenima DPS tiranije, a koji će je najbolje sprovoditi, čime bi Crna Gora krenula putevima oporavka i prosperiteta. Ali, to je težak i mukotrpan put, jer pored materijalnog oporavka, Crnoj Gori je nasušna potreba i duhovna i moralna obnova. U više navrata u svojim tekstovima sam isticao da je prvi korak koji je trebalo napraviti sa promjenom ovog autoritarnog režima otvaranje dosijea, tajnih arhiva, dokumenata i sl., t.j. proces lustracije, jer je totalitarni režim opstajao tako što je produbljivao podjele na patriote i izdajnike, pothranjujući već ukorijenjeni podaničko-poltronski mentalitet, a doušnici i udba su bili njihova udarna pesnica u ugušivanju svega onoga što je slobodoumno i progresivno.

To predstavlja conditio sine qva non bilo i kakvog pomena demokratizacije, jer one zemlje (izašle iz komunističkog „šinjela“) koje su krenule ubrzano tim putem ušle su u proces demokratizacije društva i uvele ga u civilizacijske tokove.

Da bi se krenulo putem oporavka moraju se zacijeliti stare rane i reći istina (u tome je presudna uloga intelektualne elite) o tom našem tragičnom bratoubilačkom i građanskom ratu (što do sada nije bio slučaj), kako bi se formirala svijest koja bi spriječila i onemogućila da bilo kakva ideologija (kao što je bila komunistička, a potom i njeni modifikovani „montenegrinski“, ili kako ga danas bestidni nazivaju „komitsko-patri(j)otski produkt), podijeli i posvađa žitelje Crne Gore, tako da braća kao tada, opet ne dođu u iskušenje da ponovo kidišu jedni na druge, već da stvaraju društvo najvećeg stepena demokratskih dostignuća, a što je onemogućila totalitarna komunistička ideologija, a potom i njeni neototalitarni DPS naslednici i nastavljači.

U prilog tome dao sam i svoj skromni doprinos, proučavajući u protekle tri decenije tragike bratoubilaštva kod nas, sa ciljem da se ravijetli istina o tome kako se te strahote nikada više ne bi ponovile, o čemu sam objavljivao brojne tekstove i sl., a ubrzo mi iz štampe izlaze knjige o toj tematici, od kojih prva („Bratoubilački i građanski rat u Crnoj Gori 1941-jun 1942 – prilog kritičkom tumačenju totalitarizma“) izaći će iz štampe za mjesec dana.

Izvor: Srpska 24