Mi znamo ko smo: Deluzije akademika DANU, ili – anatomija lažne antinomije!

Reagovanje NVO „Mi znamo ko smo“ prenosimo integralno

U čuvenoj polemici pod nazivom „Dijalektika sekularizacije – iznad uma i religije“, Jirgen Habermas i Jozef Racinger, potonji Papa Benedikt XVI, uvode termin „postsekularno društvo“, pod kojim podrazumijevaju ne samo ono koje „…do daljnjeg računa s tim da religiozne zajednice nastavljaju da postoje i koje im ne odaje tek javno priznanje za funkcionalni doprinos koje one daju reprodukciji poželjnih mitova i stavova, već kao ono u kom se u javnoj svesti ogleda normativni uvid koji ima posledice na političko ophođenje građana – vernika i onih koji to nisu“. Navedeni traktat može se shvatiti i kao filosofska potka normativnom modelu kooperativne odvojenosti države i Crkve kao preovlađujućem konceptu u savremenoj Evropi. U geografiji državno-crkvenih odnosa, u kojoj postsekularna klima preovlađuje do te mjere da se i u jednoj Francuskoj već duže vremena govori o tzv. pozitivnom laicitetu, Crna Gora predugo o(p)staje kao jedna od posljednjih utvrda striktne odvojenosti, tj. odvojenosti koja između Crkve i države navlači hermetičke zastore. Ovakvu antinomiju između crnogorskog i evropskog ambijenta jezgrovito je sažeo prof. dr Darko Tanasković opaskom kako „proces pravnog regulisanja crkava i verskih zajednica u Crnoj Gori teče u uslovima predsekularnosti u Crnoj Gori i postsekularnosti u Evropi“.

Veoma slikovitu potvrdu ovakve ocjene dobili smo u stavovima izvjesnog akademika DANU, iznijetim u razgovoru za jedan istaknuti portal naklonjen bivšem režimu. U ovoj, (kvazi)argumentaciji i, po svemu ostalom sem po opskurnosti, već viđenoj paškvili, pomenuti gospodin reciklira stare, no ne manje odurne difamacije na račun Srpske pravoslavne crkve, čijem svakom minutu i satu prisustva u Crnoj Gori, uključujući i prethodnih trideset godina, odriče legitimitet i pravo da od države Crne Gore bilo šta traži.

I zbilja, na paškvilu ove vrste ne bi bilo razumno arčiti prostor ni u medijima ni na društvenim mrežama, da se njen autor tako strastveno nije obrušio na samu mogućnost potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC, ocjenjujući da je riječ o „najdrskijem i najpodlijem dokumentu koji je određena skupina ljudi mogla sastaviti, tobož u ime najviših vrijednosti, pokušavajući navesti Crnu Goru da stranom autoritetu preda potpunu vlast nad sobom….“, te da će potpisivanjem Crna Gora pasti u najsramnije ropstvo koje se da zamisliti. Imajući u vidu činjenicu da Temeljni ugovor još uvijek (sic!) čeka na potpisivanje, ne bi bilo zgoreg u javnom diskursu ostaviti trag argumentovanog osvrta na citirani fragment paškvile, tim prije što njen autor, svega par pasusa kasnije, ističe kako je vrijeme da „u razgovorima o ovako ozbiljnim stvarima, umjesto… kvazipravničkih i dvorsko-istoriografskih nadmudrivanja na vidjelo iznesemo dokaze u formi argumenata koji su neoborivi“, a ukoliko se nakon sučeljavanja tih argumenata ispostavi da je uvaženi autor, ipak pogriješio, on će se, kako navodi, znati izviniti, „(…) svjestan da je svojim postupcima podstakao da se na naučnoj osnovi proširi jedan prihvatljiv razgovor o najneprijatnijim stvarima, u kojem će apriorna vika i podmetanje biti zamijenjene mirnim i argumentovanim sučeljavanjima argumenata.“ Redovi koji slijede biće, stoga, doprinos naše inicijative tome da citirani dio paškvile ne ostane neodgovoreno retoričko vajkanje njenog autora nad sopstvenom, a uobraženom usamljenom razumnošću i utemeljenošću na argumentima. Pođimo redom.

Kada je u pitanju regulisanje državno-crkvenih odnosa putem ugovora, veoma rano je primijećeno da su raznolikost vjerskih organizacija, njihove osobenosti, i usljed njih različiti načini djelovanja u svim aspektima javne sfere takvi da ih je gotovo nemoguće podvesti pod jedan te isti zakon. Polazeći od ovih zakonomjernosti, poznati autor iz Njemačke, koja se smatra korifejem uzorite prakse kooperativne odvojenosti, A. Holerbah ističe da „kooperativno uređenje kritičnog pravnog područja putem ugovora može biti adekvatno pravno sredstvo regulisanja državno-crkvenih odnosa koji će rasteretiti liberalnu državu opasnosti da, iako dobronamjerno, eventualnim nestručnim zahvatima prekrši zabranu uplitanja.“

Ukoliko, na ovom tragu, postavimo pitanje da li je država dužna da zaključi ugovor sa vjerskim zajednicama koje djeluju na njenom tlu, pomalo neočekivano, ali dobićemo (još uvijek) odričan odgovor – pitanje (ne)zaključivanja ugovora sa vjerskim zajednicama ostaje diskreciono ovlašćenje državne vlasti. Međutim, potvrdan odgovor ćemo dobiti ukoliko ovo pitanje preformulišemo, tako da ono glasi: da li je država Crna Gora dužna da zaključi Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je dobru vjeru za potpisivanjem tog akta iskazala u dva navrata – 2012. godine, kada joj nije odgovoreno, i 2021. kada joj nije dovoljno jasno odgovoreno. Razlog za potvrdan odgovor na ovo konkretno pitanje leži upravo u onim „najvišim vrijednostima“ koje autor paškvile tako rezultno smatra nespojivim sa potpisivanjem Temeljnog ugovora – ugledom Crne Gore u svijetu, te obavezom prema čovječanstvu čiji smo dio.

Au contraire, mon frère!

Kvazivrijednosne ocjene autora ove paškvile najlakše se daju dekonstruisati ukoliko se stave u kontekst pojedinih presuda Evropskog suda za ljudska prava, budući da je Sud u Strazburu sa svojom praksom „čuvar i tumač“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Naime, u pojedinim slučajevima koji su se odnosili ne samo na tendenciozno izbjegavanje državnih vlasti da sa jednom vjerskom zajednicom zaključe sporazum (slučaj Riječ života protiv Hrvatske), već i na uživanje različitih prava i privilegija iz sporazuma (slučaj Fernandez i Garsija protiv Španije), Sud je u svojim obrazloženjima podvlačio da takve privilegije iz sporazuma, odnosno samo potpisivanje sporazuma „treba biti omogućeno i drugim crkvama koje iskažu zainteresovanost, osim ukoliko državne vlasti ne ponude objektivno i razumno opravdanje“. Značaj citiranih sudskih presuda tim je veći ukoliko se u obzir uzme i činjenica da se crnogorski pravni sistem, kada je u pitanju odnos međunarodnog i unutrašnjeg prava, opredijelio za (donekle ograničenu) monističku varijantu tog odnosa. Naime, prema čl. 9 Ustava Crne Gore potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva. Priklanjanje monističkoj varijanti za praktičnu posljedicu ima i to da se i obrazloženja, a ne samo dispozitiva presuda Suda u Strazburu, pa time i citirana obrazloženja imaju smatrati sastavnim dijelom unutrašnjeg prava. Dakle, postoji izvjestan međunarodnopravni, pa i pritisak sa stanovišta proklamovanih evropskih (najviših, kako reče naš autor) vrijednosti da se Temeljni ugovor, nakon Konkordata sa Svetom Stolicom i sporazuma sa Islamskom i Jevrejskom vjerskom zajednicom zaključi i sa SPC. Kvazistorijski i politikantski izvogori o nepostojanju kontinuiteta ili antidržavnom djelovanju ne mogu biti smatrani objektivnim i razumnim opravdanjem. Štaviše, može se argumentovano braniti i stanovište po kom su ugovori sa drugim vjerskim zajednicama potpisani ne iz iskrene želje za izgradnjom aktivne komunikacije i pluralističkog društva, već kao svojevrsna poluga pritiska na SPC u CG. U prilog ovoj tvrdnji govori i pravna priroda ovih sporazuma namjerno ostavljena nedorečenom, uz izuzetak međunarodnog sporazuma sa Svetom Stolicom. Otklon od ovako nedobronamjernog pristupa ovom složenom pitanju može biti prepoznat kroz (konačno) potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, a potom i kroz otvaranje debate o pravnoj prirodi ovih sporazuma osim onog sa Svetom Stolicom, i to kroz njihovo zakonsko osnaživanje, bilo na način da, prema riječima prof. Silvija Ferarija, postanu „atipično zakonodavstvo“ koje ima prevagu u odnosu na obične zakone, kao u Italiji, bilo tako što bi se nakon zakonskog osnaživanja, kao što je slučaj u Njemačkoj, korekcijom pravila lex posterior derogat legi priori onemogućilo da neka naknadna nebenevolentna parlamentarna većina ugrozi prava iz potpisanih sporazuma bilo donošenjem drugačijeg zakona, bilo donošenjem ozakonjenih sporazuma suprotne sadržine.

Razumije se, ma koliko ovo bio priželjkivani, civilizacijski pravnički rasplet u pogledu sporazuma Crne Gore sa SPC, Islamskom i Jevrejskom vjerskom zajednicom, on neće biti moguć ukoliko se ne stvore neophodne socio-političke pretpostavke, odnosno ukoliko se određeni stavovi iz paškvile ne prikažu onakvi kakvim oni zaista i jesu – nedemokratski i prevaziđeni. Drugim riječima, Crna Gora mora iskoračiti iz kaljuge predsekularnosti, kaljuge čiji zadah nam najprijemčivije nudi autor paškvile kada piše da se „religija i sekularni svijet razlikuju u nečem suštinskom, te da prva vjeruje u dogme koje joj ne dozvoljavaju da se ponaša van njih“, a pad društva mjeri fenomenom litija i onim njihovim učesnicima koji su intelektualci, a koji su time po autorovom skromnom sudu, „endemski prevaranti“, jednako kao i crkveni velikodostojnici koji se „suprotno dogmatima vaseljenskih sabora upliću u državna i vojna pitanja“. Kako li se samo misao citirana na početku ovog našeg teksta može održati pred sveprožimajućom lucidnošću citiranih autorovih istina?

Pođemo li dalje kroz tekst „Dijalektike sekularizacije“ nailazimo i na ovakav citat Jozefa Racingera, kasnijeg pape Benedikta XVI – „… I za hrišćansku veru i za zapadnu sekularnu racionalnost važno je da se upuste u osluškivanje i istinsku korelacionalnost, da bi u pokušaju njihove polifone korelacije …ono što održava svet moglo ponovo da u čovečanstvu dođe do delotvorne snage.“ Može li biti da u iskustvu i istoriji Crkve akademik Radonjić nadvisuje jednog od, po riječima blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, „rijetko dubokih teologa u savremenoj Evropi“?
Podjednak nivo nerazumijevanja uzroka koji su kreirali tok odnosa države i crkve na Zapadu i na Istoku, autor paškvile demonstrira i kada piše kako su „(…) crkve na Zapadu proglasile najsvetijom religijskom dužnošću da vjernik stvara što više materijalnih dobara, te je prelaskom crkve na logiku kapitala brzo došlo do pomirenja, budući da je to bilo vjerovatnije nego da se kapitalisti odreknu profita i predaju očekivanjima da će njihove interese ispunjavati nebo…dok je pravoslavna crkva s druge strane izostala iz ovih procesa, te je… – umuje dalje naš autor – …. umesto pomirenja nastupio rivalitet između države i crkve i to prevashodno oko sticanja materijalnih dobara.“

Udio koji (auto)projekcija ima u artikulisanju jednog ovako materijalističkog, jednodimenzionalnog stava ovom prilikom ostavićemo po strani, ne zato jer je nevažan, već jer je očigledan. Uvaženom autoru, međutim, skrenućemo pažnju na nekoliko istorijsko-pravnih detalja: Najprije, odnos Crkve i države predstavlja po sebi pitanje koje nije moguće jednodimenzionalno predstaviti čak ni u jednom istorijskom i političkom toku (recimo, u Vizantiji i njenom civilizacijskom krugu ili na Zapadu), a kamoli sažeti u jednu komičnu sumu svojih zabluda, kako to čini Radonjić. Međutim, problem sa Radonjićevim rezonom nije samo u tome što je on neutemeljena generalizacija već u tome što on pokazje nepoznavanje čak ni Hristovih riječi, tj. nepoznavanje Novog Zavjeta. Kako bi bilo kome ko je pročitao Spasiteljeve riječi „ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i rđa kvari i gdje lopovi podkradaju. Nego sabirajte sebi blaga na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne kvari, i gdje lopovi ne potkopavaju i ne kradu. Jer gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše.“ (Mt 6,19-21 up Lk 12,33-34)

Iako ni u okvirima vizantijskog civilizacijskog kruga (kome su pripadale i srpske srednjovjekovne države Vojisavljevića, Nemanjića i Kotromanića), naročito u ideji simfonije Crkve i hrišćanski ustrojene države nije nedostajalo sluha za uređivanje ovozemaljskih stvari i odnosa, Pravoslavna Crkva nikada nije zaboravljala riječi svoje Glave – Hrista, pa je sasvim očekivano da nije ni mogla stvoriti ideologiju kapitalističkog privređivanja kao indikatora eshatološke spasenosti. Tačnije: protivno prirodi hrišćanstva, protivno prirodi pravoslavne Crkve jeste ono što joj Radonjić zamjera – poistvjećivanje kapitala (biblijskim jezikom „blaga na zemlji“) i čovjekovog spasenja kao smisla njegovog života („blaga na nebu“ po Hristovim riječima). Akademik Radonjić tako optužuje Crkvu zbog toga što jeste – Crkva, Tijelo Hristovo, „Hristov život produžen kroz vijekove“ (o. Justin Popović). Inače, potpuno je neozbiljno u jednom tekstu koji pretenduje na oziljnost navoditi čak tri glave („poglavlja“ Jevanđelja po Mateju) – i to potpuno promašeno jer se navod o nemogućnosti služenja bogu i mamonu (mamon – aramejski „bogatsvo“) nalazi u Mt. 6,24 i ni u jednom stihu od pogrešno i vrlo neozbiljno navedena „tri poglavlja“ Matejevog jevanđelja! Akademik koji ne poznaje ali citira Novi Zavjet predstavlja svojevrsnu demonstraciju parodijskog karaktera „akademskih“ uvida zajednice u kojoj je jedan takav autoritet prihvaćen.
Takođe, pomirenje države i Crkve na temelju kapitala na Zapadu može se, pa i tada samo uslovno, odnositi samo na protestantski, nikako i na katolički Zapad, koji je sa evropskim državama ratovao od početka srednjevekovlja pa do bezmalo sredine prošlog vijeka (ukoliko autor paškvile nama ne vjeruje, savjetujemo mu da potraži značenje idioma „ići u Kanosu“, ili odgovor na pitanje zbog čega je Đuzepe Garibaldi svome magarcu nadenuo ime Pionono).

I u pogledu protestantskog Zapada naš dragi autor maši poentu, budući da kamen temeljac „pomirenja“, na osnovu kog je u većini protestantskih država u Evropi i danas prisutan sistem državne ili priznate vjeroispovesti, nije kapitalizam, već teološko učenje o iskvarenosti ljudske prirode, zbog koje Luter afirmiše Božiju samovolju kao pravni osnov državnog apsolutizma, čime se „država ne samo oslobađa religijskog autoriteta, već zadobija i religiozno utemeljenje“. Naposljetku, savremeni sukob(i) između pravoslavnih crkava i država ne leže u odsustvu „pomirenja“ kakvim ih zamišlja naš maštoviti autor, već mahom u činjenici da pravoslavne crkve s pravom odbijaju da se nestalni, istorijski prevaziđeni princip iz Augsburga – čija zemlja, onoga i vjera, primjenjuju na svešteno pitanje dodjeljivanja autokefalije, budući da je, prema riječima našeg najvećeg imena u oblasti državno-crkvenog prava, Sergija Trojickog, „teorija o volji države kao činiocu autokefalije pogrešna kako s dogmatskog, tako i s kanonskog aspekta“. Ovo je ujedno i odgovor na tvrdnju o nepomirljivosti antinomije SPC-Crna Gora, čije zaoštravanje će ići sve dok „…ili Crna Gora ponovo ne dobije autokefalnu crkvu ili SPC ne učini Crnu Goru svojim državnim prostorom.“ Prva mogućnost je posve isključena, te stoga antinomija ove vrste u autorovim uskogrudim zabludama nije nepomirljiva, već lažna. Jedina prava antinomija u ovom pitanju dakle ostaje ona Tanaskovićeva – predsekularnost protiv postsekularnosti u Crnoj Gori, te nije pitanje da li će SPC učiniti Crnu Goru svojim državnim, posebno ne nakon što su je litije učinile osveštanim prostorom. Pravo i jedino pitanje je hoće li Crna Gora učiniti sebe evropskom državom i zrelim demokratskim društvom, a ključna naznaka potvrdnog odgovora biće konačno potpisani Temeljni ugovor sa SPC.

I za sami kraj, pozabavićemo se i najkomičnijim pseudo-argumenotom našeg vrlog akademika: tvrdonjm da „što se tiče 800-godišnjeg prisustva srpske crkve u Crnoj Gori, izjavljujem pod moralnom i svakom drugom odgovornošću da, isključujući vrijeme Zete pod Nemanjićima a to je nekih 170 godina, nikad, nijednog sata, čak ni minuta, nije legitimno bila prisutna u Crnoj Gori da bi joj to davalo pravo da je smatra svojom, prisvaja njena materijalna i kulturna dobra i bilo što traži od nje. To, razumije se, važi i za posljednjih trideset godina, tj. od AB revolucije do danas”. Najprije, i pored debelog sloja neozbiljnosti kada je riječ o „nelegitimnom“ karakteru prisustva SPC na području današnje Crne Gore, akademik Radonjić ispoljava izvjesnu čestitost jer, za razliku od potpuno proizvoljnih navoda pojedinih istoričara, on ne negira elementarnu činjenicu kontinuiteta i identiteta SPC na području Zete, potonje Crne Gore, Brda (i ostalih srpskih krajeva koji su se zajedno sa starocrnogorskim saplemenicima oslobađali u periodu osmanske okupacije) u proteklih osam vijekova. To jeste razuman, logičan i istorijski opravdan stav. Za komični momenat se pobrinulo osporavanje legitimnosti tog prisustva – za koje Radonjić ne daje argumenta već traži da mu vjerujemo na riječ. Opet: na jednoj strani ostaje njegova riječ, a na drugoj istorijske nepobitne činjenice o crkveno-pravnom kontinuitetu i identitetu svetosavske episkopije zetske u okvirima srpske Žičke arhiepiskopije, potonje mitropolije cetinjske i zetske u okvirima srpske Pećke Patrijaršije o današnje mitropolije crnogorsko-primorske u krilu SPC. Niti jedan jedini arhijerej svake ove episkopije (a ni drugih episkopije koje su kroz vjekove organizovane i prestajale sa radom na području današnje Crne Gore) nije baštinio niti jedan drugi crkveni identitet osim onoga svetosavske Crkve i „sveštenog trona pećkoga“. Sasvim je nedokučivo kako akademik Radonjić može da objasni da je srpska Crkva postojala „nelegalno“ u Crnoj Gori za vrijeme dinastije Petrovića – ako su već u političkom uređenju starocrnogorska plemena bila slobodna, a mitropoliti Petrovići nesumnjivo sastavni dio Pećke Patriajršije čiji su crkveno-pravni kontinuitet nastavili da prizaju i nakon njenog političkog likvidiranja 1767. godine?

O logičkim nedostacima argumentacije prema kojoj se jednoj crkvenoj instituciji odriče legitimitet iako je njeno postojanje starije od političkog entiteta u kome postoji – ne vrijedi trošiti mastila jer je po srijedi argumentacija koja pobija samu sebe.