Medvedev: Objektivno najbolji, mada i najteži teren za analizu problema je Organizacija Ujedinjenih Nacija

O pravilima regulisanja aktivnosti socijalnih mreža u Rusiji

D.Medvedev: Čini mi se da su ona (pravila), za sada, u potpunosti opravdana. Ako se socijalne mreže ponašaju neprijateljski, ukoliko ne žele da objavljuju rusku informaciju, ukoliko očigledno zauzimaju neprijateljsku poziciju prema zemlji, onda mi imamo mogućnost da na njih utičemo. Postoje aktivnosti Ruskog komiteta za nadzor u sferi veza informacionih tehnologija i masovnih komunikacija, postoje konsultacije sa Ministarstvom inostranih poslova, postoji Vrhovno tužilaštvo, koje u određenom momentu može da preduzme niz mjera, uključujući i takve, kao što su usporavanje saobraćaja, ili privremeno obustavljanje rada. Ali privremeno zaustavljanje rada bi bilo suviše surovo, radikalno, dok je usporavanje saobraćaja potencijalno radna mjera. Jednostavno, ne bismo željeli da do toga dođe, i ja sam uvjeren da o ovome sada razmišljaju i u drugim zemljama…

Kao što je poznato, Internet se pojavio u određenom vremenu, i, nesumnjivo je, da su ključna prava na upravljanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Potencijalno to znači ako se dogodi nešto vanredno, i ako neko bude želio da sasvim podnese taj teret, to se može dogoditi zato što se ključevi od te kutijice nalaze preko okeana. Stalno su u toku prijetnje: „A eto mi ćemo sada Rusiju isključiti iz SWIFT!“(Svjetsko udruženje međubankarskih i finansijskih kanala) To nije pravi Internet, to je ipak dodatak bankarskoj djelatnosti, ali time nas stalno plaše. Mi smo čak bili prinuđeni da izgradimo svoj sistem prenosa informacija, ukoliko se najednom to desi, da bi smo bili u mogućnosti da rzmjenjujemo elektronska saopštenja. Isto to može da se potencijalno dogodi i sa Internetom, i u tom slučaju mi nećemo imati pristup glavnim čvorištima te mreže. Upravo zbog toga je usvojen zakon o ruskom segmentu Interneta, kako bi naš ruski segment bio autonoman, budući da sada od Interneta zavisi rukovođenje čitavom državom, zavisi ogromna količina socijalnih funkcija. To mi nijesmo mogli da ostavimo nekontrolisanim, zato takav zakon postoji, i ukoliko bude potrebno, on će stupiti na snagu. Pri tome treba biti realan: očigledno je da, ukoliko on čak i stupi na snagu, to će stvoriti ogromne probleme, to jeste da bi se on preuredio bilo bi potrebno određeno vrijeme. Ali u principu autonomnost radaruskog segmenta mreže biće moguće obnoviti ili izgraditi.

Tehnološki je za to sve pripremljeno. Na zakonodavnom nivou su takođe donesene sve odluke, ali, podvlačim još jednom, to nije jednostavno i to uopšte ne bismo željeli.

Inicijativa Savjeta Bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih Nacija o održavanju „Samita petorice“ na nivou lidera.

D. Medvedev: Što se tiče „petorice“, meni se čini da je to dobra ideja. Sada nema nikakve pripreme, ali u cjelini je ovo pitanje razmatrano tokom telefonskog razgovora između predsjednika Putina i predsjednika Bajdena. Američki kolege su rekli da će je proučiti, pa neka je prouče. Kao minimum treba uzeti u obzir da su ovo zemlje, čiji je uticaj na svjetske procese najvažniji, to su zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu, stalne članice Savjeta bezbjednosti. Taj samit bi imao smisla.

Što se tiče drugih formata, oni mogu biti od koristi, a mogu biti i veoma ograničeno korisni. Mada je, po meni, uvijek korisnije susretati se, nego izbjegavati susrete. Da, za „dvadesetoricu“ sam već rekao da su oni u nekom trenutku bili od koristi. Sada, vjerovatno, čak ni „dvadesetorica“ nijesu ono mjesto u kome su zastupljeni interesi svih, zato što postoje drugi formati, kao što su BRIKS (Brazil,Rusija,Indija,Kina) i ŠOS (Šangajska organizacija za saradnju), postoje naša integraciona udruženja tipa EvrAzEs (Evroazijski ekonomski savez).

Zato je, u stvari, objektivno najbolji, mada i najteži teren za analizu problema – Organizacija Ujedinjenih Nacija, zato što su tamo svi. I nju treba čuvati kao zenicu oka, a ne pokušavti da se zamijeni surogatima svake vrste, tipa Udruženja demokratskih zemalja.

„Osmorica“ – (u konkretnom slučaju „sedmorica), to zaista više nije predstavnička priča. Odatle je izuzet niz najvažnijih zemalja. Mi tamo ne učestvujemo, zato što su nas u jednom trenutku blokirali. I nemamo nikakvu posebnu želju da se tamo vraćamo. Čak ne ni zbog toga što se osjećamo uvrijeđenim, što smo se naljutili i smatramo da sve to nije potrebno, već jednostavno zbog slabe legitimnosti takve vrste rasprava.Pa dobro, razmatrana su ekonomska pitanja, ali najkrupniji igrači – Indija i Kina, nijesu u sastavu „sedmorice“ . Pa i mi smo u globalu dosta ozbiljan igrač u svijetu ekonomije, ali s njima ne raspravljamo – kakvog smisla bi to imalo?

Podsjetiću da Rusija u „osmorici“ nikada nije naročito učestvovala u razmatranju ekonomskih tema. Naše kolege su smatrali da smo mi još na uzrastu jaslica, pa neka oni za sebe to rasprave u „sedmorici“, a osmorica su za razmatranje političkih problema. Upravo su nas zbog toga tamo i zvali. Zato ja, iskreno govoreći, u takvoj „osmorici“, u formi u kojoj su funkcionisali, ne vidim više nikakvu perspektivu.

Pitanje perspektive rusko – američkog dijaloga u vezi sa strateškim naoružanjem

D. Medvedev: Sve će vrijeme pokazati. Ja ne želim da se istrčavam unaprijed. Može neko čudo da se dogodi, pa da naši prekookeanski partneri postanu svjesni strateškog dijaloga. Tim prije što prvi koraci stvarno, u nekoj mjeri, daju nadu. Ali koliko je potrošeno vremena da bi smo se dogovorili sa Amerikancima o produženju Dogovora SNV-3, koji smo potpisali sa predsjednikom Obamom.

I činilo se kao da je to za sve i pravilno i značajno i neophodno… „Ne, hajte da u taj posao uključimo i druge zemlje, među kojima i Narodnu Republiku Kinu“. Narodna Republika Kina ne želi u tome da učestvuje, polazeći od toga što je njihov nuklearni potencijal neuporediv sa nuklearnim potencijalom Ruske Federacije ili Sjedinjenih Američkih Država. Znači, mi ne možemo da ih primoramo da to rade. „Pa, dajte da ih uvučemo u ovaj dijalog“ – nije pošlo za rukom. Zatim razni novi uslovi: „Tamo vi dodajte ovo, priključite ovo…“ Ali vremena je sve manje i manje, i u jednom momentu ja sam vjerovao da će sve to leći u zaborav i da je ovome dogovoru kraj.

Ali to što je nova administracija ispoljila želju da se sve brzo preusaglasi i produži za pet godina, putem razmjene nota – to je ohrabrujući gest, to je dobro. Jasno je da ova administracija, između ostalog, sebe doživljava kao nasljednika administracije Baraka Obame i u tom pogledu ne želi da mijenja pravac. Meni se čini da smo time dobili svi. Prevashodno je u dobitku dijalog o strateškoj stabilnosti, i na dobitku su sve zemlje, koje su bez daha posmatrale Rusiju i Ameriku da li će moći da se dogovore tim povodom. Ukoliko ne bi bilo dogovora (razumijemo, svi smo ozbiljni ljudi: to ne znači da bi sjutra započeo rat), ali bi veoma važna karika koja znači temelj za obezbjeđenje međunarodne sigurnosti i takozvanog strateškog pariteta, strateške stabilnosti, bila izuzeta. A kada se izuzme karika, može svašta da se dogodi.

Cijeli intervju na ruskom jeziku