Marksističko-lenjinistički pohod na civilazaciju (I dio)

Piše: Luka Kešeljević

Moto: “Verujem da je i onda bilo droge kada su Marks i Engels hrabro smišljali socijalizam i komunizam bez suda Božije pravde i Njegovih zakona.”
Bogdan Bulajić, akademski slikar iz Novog Sada

Ovaj spis posvećujem prijatelju Veljku Vasiljeviću zato što me je u jednom razgovoru podstakao da napišem nešto o teorijskim osnovama marksizma i o njegovoj primjeni u našem radničkom samoupravljanju.

Na prvi pogled ova tema uopšte nije aktuelna, no to je samo prvi utisak. Prošli vijek mnogi smatraju za do sada najgori u istoriji civilizacije. Za opravdanost ove konstatacije dovoljno je navesti da je ideologija nacizna progutala od osamdeset do devedeset miliona ljudi, a ideologija komunizma i do sto miliona. Dobrica Ćosić u čuvenoj triologiji “Vreme zla” kaže da se Evropa bori između dva zla, komunizna i nacizma. Na žalost, to mjesto nijesam pidvukao, nije tada bilo Veljka da rada da me na ovo podstakne. Te ideologije ne samo što nisu vremenski daleko, i ne samo što se osjećaju njihove posledice, već poražavajuće je to što ti totalitarizm i danas latentiraju i čekaju zgodan trenutak da ožive. Stoga je ova tema aktuelna.

Nakon prelomne 1989, to jest nakon pada “čelične zavjese” – kako se to nazivalo na Zapadu, ili poslije sloma “raja na Zemlji” – kako se to predstavljalo na evropskom Istoku, smatralo se da je marksizam mrtva misao, što svakako, ne stoji, jer to je sistem mišljenja koji zahtijeva nove uvide. Istini za volju, sve zemlje koje su bile pod sovjetskom okupacijom preko noći su završile sa poslednjim ostacima komunističkih režima – što je najbitnije – sa tajnim službama, pa su za to brzo krenule sa podizanjem standarda i za to su tom brzinom obnovile ono što im je višedecenijski totalitarizam uništio. Tako, recimo, Češka Republika sada već spada u visoko razvijene države, a prije 1989. čak bivša SFRJ bila je u mnogo čemu ispred nje. Treba dobrano da radimo da bi stigli Rumuniju, koja je uz Bugarsku, u grupi bivšeg varšavskog bloka doživjela najniži stepen oporavka i napretka.

Naš je osnovni problem u tome što nismo imali snage da provedemo procese koje su učinile zemlje koje su stenjale pod SSSRom, već stari akteri, odnosno “duboka država” samo promijeni kape i značke i nastavi da nas vodi u “svijetu budućnost”, sada pod novim mundirima. Neki u međuvremenu postaše milioneri, a i dalje prodaju priču o svome socijalizmu. Nastavnici marksizma i radničkog samoupravljanja nam sada šire evropske vidike. Kud koji – skoro svaki je dobro prošao, većina ih se “dobro snašla” – kako se to u eri tranzicije, kojoj kod nas, izgleda, još nema kraja – popularno kaže. Neki se i nijesu mnogo sakrivali, drugi “dopunili” svoje školovanje, zakitili se drugim diplomama, pa nam i dalje “kroje kapu” i prodaju rog za svijeću isto kao što su činili prije – za evropski Istok, ali ne i za nas – prelomne 1989. Možete zamisliti nastavnika marksizma i radničkog samoupravljanja koji đacima dočarava kako se uspješno sprovodi u djelo ideja komunizma, u kojoj više neće biti, tašni, mašni, ni šešira, gdje će svi biti jednaki, gdje kapitalisti neće tlačiti proleterijat i ne samo to, već da će u narednom, to jeste u ovom sadašnjem vijeku ta ideja pobijediti u čitavom svijetu, jer je on daleko napredniji od kapitalizma. To učen čovjek da predaje đacima? Moguće je da sam u to vjeruje, ali činjenica je da vidi rijeke ljudi koji idu iz ovog zemaljskog raja u kapitalističku Zapadnu Njemačku da se spasu od siromaštva i da zarade sebi i porodici za život. Koliko znamo, tada u države kao što su bivši SSSR, Poljska, Rumunija naši ljudi nijesu išli da rade, već – ako je poneki išao – to je bilo samo da nešto potrguju i odmah nazad. Posle ti isti ljudi đacima drže prediku o d e m o k r a t i j i – toj buržujskoj tekovini – protiv koje se borio njihov učitelj Lenjin. A da im je te teme neko tada pomenuo, bio bi kontrarevolucija i oportunista. Ne smeta im što su sada to sami postali.

Evo šta Lenjin, tumačeći Marksa, kaže o demokratiji: “Marks je odlučno uočio
s u š t i n u kapitalističke demokratije, rekavši u svojoj analizi iskustva Komune: ugnjetavanim dozvoljavaju da jednom u nekoliko godina rešavaju koji će da ih predstavnik ugnjetačke klase u parlamentu predstavljati i tlačiti!” (Vladimir Iljič Lenjin, “Država i revolucija. Zadaci proleterijata”, BIGZ, Beograd, str. 79.).

Na stranu učitelji samoupravljanja. Demokratija, svakako, nije savršena, niti je i jedna jedina ljudska tekovina dovedena do savršenstva. Ali, za razliku od lenjinizma ili titoizma, demokratija nije punila gole otoke niti gulage. U demokratiji svačiji glas jednako vrijedi, onoga ko je više učen, kao i onoga što je manje učen. To je loša strana demokratije. Ali, ona svakome daje mogućnost da drugogome obrazloži zašto je nešto dobro, odnosno, loše ili, na kraju krajeva, da ga ubijedi (ubijediti od staviti nekoga u bijedan položaj) u nešto. Eto, i demokratija je jedna od civilizacijskih tekovina koja se našla na udaru marksista.

Nastaviće se…