Marko Milačić: Murino, ljubavi moja
Tek kada me je Vuk maloprije pitao šta se to dogodilo na ovom mjestu na kom smo se zaustavili, ovom mostu, pa kada sam morao da mu odgovorim, shvatio sam svo ništavilo tog velikog zla, kao nikada do sada.
To NATO zlo je toliko neopisivo, da ga je teško svesti na prost izraz, na razumljiv jezik, nekome koga nije progutala laž i propaganda –
djetetu.
“Djeca, njih troje, pošla su do prodavnice da kupe hljeb”, pričam svom djetetu, neka zna, neka upija svijet onakav kakav je, “a onda su se pojavili avioni sa neba i prosuli bombe po njima, ubili ih.”
“Zašto?” pita me Vuk.
Nisam znao kako da mu objasnim osim da su to loši ljudi, najgori na ovoj planeti. Loši, koji su ubili dobre.
“Pa njih više nema, je li tako?” opet Vuk.
“Njih nema”, snalazim se, “ali ima nas koji ćemo da se borimo umjesto njih i za njih. Važi?”
“Važi, tajo!”
(Izvor: Marko Milačić/Fejsbuk)
Sve ce ovo da rijesi patriota Becic nema sta da se sjekiramo.
Boriti se glupo je gore nego se ne boriti! Jer izgubiš i život i sve… treba da učimo!
Ne mogu da shvatim ljude koji bi željeli, za rad povrijeđene sujete, da se istorija ponovi. Marko, neka ti je živ i srećan potomak, makni se sa toga mosta i vodi dijete kući. Razmisli o tome što bi trebalo uraditi da se neke stvari (pa i one u Murinu) nikada više ne ponove. Obuzdaj sujetu, u ovom slučaju nemogući revanšizam i smisli plan da nam djeca više nikada ne dođu u situaciju kakva je bila situacija djece iz Murina. Unaprijed moraš znati da taj plan mora počivati na kompromisima koji nikome nijesu mili ali su, da bi naša djeca bila mirna i mirno provela djetinjstvo, neophodni. Prema tome pamet u glavu.