Marko Kentera: Budvu čuvaju njeni mitovi i istorija ispričani djeci

Najljepše čuvanje i obnova duha grada starog preko tri hiljade godina najbolje se može uraditi kroz priče za djecu

Budva nije samo kamen, more i mediteranski mirisi; ona je, prije svega, sjećanje. I to ne obično sjećanje, nego ono koje se obnavlja i na neki način proširuje svaki put kada ga ponovo ispričamo djeci. Jer, ako djeca ne ponesu naše legende, naše junake i naše pouke, onda istorija, posebno danas u dobu u kome živimo kao sumanute jedinke bez orijentacije, ostaje samo mrtvo slovo na papiru, biva istorija zatvorena u knjigama i arhivama, daleko od života.

Kada sam počeo da istražujem teme za tri priče koje će kasnije postati predstave na Festivalu „Ćirilicom“, dječije predstave sa pjevanjem, u produkciji Narodne biblioteke „Miroslav Luketić“ Budva, znao sam da želim da povežem ono što je duboko ukorijenjeno u prošlosti sa onim što može biti živo u sadašnjosti.

Moje promaštavanje je bilo da tri figure, odnosno tri događaja, stavim u fokus tri različita sloja Budve: mitološki, sanjarski i predantički sloj, srednjovjekovni sloj feudalne borbe Boke za slobodu, i renesansni sloj viteštva i čojstva koji su za našu zemlju bili od nevjerovatne važnosti. Tako su, čini mi se, pomalo i bez dobrog plana ali sa srećnim krajem, nastali tekstovi, kratke priče za kasnije predstave „Zmaj sa Spasa“, „Kanjoš Macedonović“ i „Površko“.

Svaka od tih priča je, zapravo, moj nespretni pokušaj da spojim istoriju koju volim i bajke koje su moja zbilja, da spojim prošlost i sadašnjost, ono što je bilo i ono što bi moralo da bude.

Budva više nego bilo koji drugi grad na Jadranu počinje u mitu. Počiva na legendi o Kadmu i Harmoniji, o ljubavi koja je jača od progonstva i kazne i prokletstva bogova.

Odrastajući na mitu o Kadmu i Harmoniji za mene je bilo neobično važno da nit kadmovske ljubavi i iskušenja „provučem“ i kroz legendu o Zmaju sa Spasa, koju je prije dva vijeka zapisao Vuk Karadžić, a meni je priču donijela Jelena Lazić, čudesna vila koja je istraživala tajne i mistične slojeve Budve, sve do trenutka dok nije samo za jednu noć odrasla, uz neki tajanstveni napitak smućkan da oduzima vilinska svojstva. U tom tekstu prepoznao sam jedan od temelja budvanske imaginacije: more i brda oko grada nisu samo pejzaž, već pozornica na kojoj su se rađale priče koje, u mojoj imaginaciji koja je vjerovatno drska, prelaze granice geografije i epoha. Zmaj iznad brda Spas nije samo mitsko biće – on je simbol nepoznatog, strašnog i veličanstvenog. On je logičan produžetak priče o Kadmu i prasin njegovog sina Ilirija. Zmajeva ljubav prema djevojci, a potom i odluka da je pusti, iako bi mu srce drugačije htjelo, govori o žrtvi i odricanju. To je priča o tome da ljubav nije posjedovanje nego sloboda. Za djecu je to, po mom mišljenju, ne samo bajka već i važna pouka.

Kada je od ove legende napravljen dječji mjuzikl, znao sam da će to biti najbolji način da se djeci približi složeni svijet mitologije. Djeca ne uče samo kroz činjenice, nego kroz osjećaje, kako želim da i ja učim u decenijama koje su ispred mene. Ako djeca osjete strah od Zmaja, pa zatim olakšanje kada shvate da Zmaj zna i da voli, onda će razumjeti suštinu: da iza svakog strašnog lica može da se krije srce. U Budvi više nego na drugim mjestima.

Tri priče koje sam izabrao nisu konačne, one su samo početak. Budva ima bezbroj slojeva i bezbroj junaka. Ali ove tri – „Zmaj sa Spasa“, „Površko“ i „Kanjoš Macedonović“ – meni su bile dovoljne da pokažem kako jedan mali grad može da nosi preko tri milenijuma istorije u svom srcu

A to je možda najvažnija poruka koju Budva može da pošalje budućim generacijama – da je svaka tvrđava, pa i ljudska, mekša iznutra nego spolja. Sama predstava bila je prilika da se kroz muziku i igru probudi radoznalost djece za slovensku mitologiju, koja je danas skoro zaboravljena, a koja je jednako bogata kao i grčka ili rimska.

Druga moja priča vodi nas u 14 vijek, u vrijeme feudalnih nemira, kada je Budva bila razapeta između Dubrovnika, Balšića, Kotora i Peraštana. Tu se pojavio Površko – vlastelin, moreplovac, čovjek koji je, makar nakratko, postao gospodar Budve. Zašto sam se odlučio za njega? Zato što je Površko gotovo zaboravljen, iako njegovo ime stoji zapisano na zidinama našeg Starog grada. U istorijskim spisima on je mali lik, fusnota. Ali, u toj fusnoti krije se čitav roman. Površko je uspio da bude i gusar i vlastelin, i trgovac i ratnik, i ljubavnik i gubitnik. Njegova smrt, 1364. godine, pod zidinama Budve, nije samo kraj jednog čovjeka, već za mene bitna pouka: Budva i sloboda Budve nikada nisu bile bez cijene, i svaki onaj ko je želio da ih drži u rukama morao je da plati – krvlju, znojem ili srcem.

U priči o Površku želio sam da dodam imena ličnosti koje su za mene od ogromne važnosti kao što su Ruđina, što je ime prve vladarke Budve, potom Pavlina, ime sa jednog od najpoznatijih žrtvenika iz antičkog perioda. Da budem sasvim iskren u sve drame su dodata i imena za mene mnogo važnih osoba – desetina mojih predaka i bliskih ljudi što za mene jeste sloj drame od naročite važnosti. Cilj mi je bio da pokažem djeci da istorija nije dosadna, već da je ona puna drame, pjesme, uzburkanog mora i nevjerovatnih obrta. Zato je predstava dobila elemente pjevanja i stalnog stiha – da bi djeca kroz rimovanje i igru osjetila oluju na moru i oluju u ljudskoj duši. Površko je, za mene, junak koji pokazuje da uspjeh i ljubav ne zavise od porijekla, već od upornosti i snage srca. Bio je to i pokušaj da se kroz ličnost koja nije našla svoje mjesto u velikim udžbenicima pokaže koliko je Budva bila i ostala važan čvor istorije, gdje se sudaraju interesi i snovi, trgovina i gusarstvo, ljubav i smrt.

Treća priča je posvećena gotovo najpoznatijem budvanskom junaku, Kanjošu Macedonoviću. O njemu je pisao Stefan Mitrov Ljubiša, a Budva ga pamti kao simbol čojstva i junaštva. Kanjoš je junak koji nije veliki po mišićima, nego po pameti. On je onaj koji pokazuje da hrabrost nije samo u snazi, nego i u mudrosti, u sposobnosti da se stane pred opasnost i da se nađe rješenje tamo gdje ga drugi ne vide. Kada sam birao ovu priču, znao sam da će ona biti djeci najbliža – jer u današnjem vremenu, kada su djeca suočena sa pritiscima da budu veliki, jaki i strašni, upravo im treba junak koji pokazuje da se prava snaga krije u pameti i u srcu.

Predstava o Kanjošu je prilika da se spoji tradicija i savremenost. Ljubišina priča postala je osnova za novu dramatizaciju u kojoj djeca mogu da vide sebe: mala, krhka bića koja mogu biti veća od svakog diva, ako znaju da misle i ako imaju hrabro srce. Ona je i podsjetnik da budvanska tradicija nije samo istorija sukoba i ratova, već i istorija ljudske domišljatosti, mudrosti i sposobnosti da se preživi. Kanjoš uči da hrabrost nije biti onaj koga se plaše, nego onaj koga poštuju.

Iz moje intime, čini mi se više nesvjesno nego svjesno, proizašle su predstave koje u mom svijetu zajedno čine jedan krug. „Zmaj sa Spasa“ govori o početku, o mitu i ljubavi. „Površko“ govori o sredini, o istorijskoj borbi i tragičnim junacima. „Kanjoš Macedonović“ govori o vječitom, o viteštvu i moralu koji nadilazi vrijeme. Kada se te tri priče stave na pozornicu, kad ih smjestim pred djecu i odrasle, mi ne gledamo samo predstave. Mi gledamo tri Budve: onu mitsku, onu srednjovjekovnu i onu vječnu. Moj lični cilj nije bio samo da napišem tri dramska predloška, već da riječima izgradim most između istorije i djece. Djeca koja znaju za svoje junake postaju ljudi koji znaju ko su i odakle dolaze.

Festival „Ćirilicom“, koji je za mene i bajkoviti svijet identiteta i lične praistorije, dao mi je priliku da te priče zažive. Zahvalan sam svima – od reditelja Mateje Popovića do glumaca i muzičara – koji su od mojih riječi napravili žive slike. Ali, ono što me najviše raduje jeste kada sam viđao dijete koje izlazi sa predstave i pita: ko je bio Površko, da li je Kanjoš stvarno postojao, gdje je brdo Spas. To znači da je priča ispunila svoju svrhu, jer je probudila radoznalost i otvorila vrata ka znanju koje nadilazi svaku predstavu.

Duboko vjerujemo da Budva ne može biti sačuvana samo u kamenim zidinama i arheološkim nalazima. Ona će biti sačuvana u pričama koje se prenose, u predstavama koje se igraju, u muzici koja se pamti. Zato sam vezan tokom perioda od preko 30 godina za festivale „Grad teatar“ i „Ćirilicom“.

Tri priče koje sam izabrao nisu konačne, one su samo početak. Budva ima bezbroj slojeva i bezbroj junaka. Ali ove tri – „Zmaj sa Spasa“, „Površko“ i „Kanjoš Macedonović“ – meni su bile dovoljne da pokažem kako jedan mali grad može da nosi preko tri milenijuma istorije u svom srcu. Ako uspijemo da djecu naučimo da u toj istoriji prepoznaju sebe, onda Budva neće biti samo stari grad za turiste, već živi grad za svoju djecu. A to je, vjerujem, najveći zadatak svakog pisca, naše biblioteke, budvanskih festivala i budućeg pozorišta koje domaštavamo oko 200 godina da se izgradi u jako bliskoj sjutrašnjici.

Izvor: DAN