Manjo sa Cetinja: „Vladika sa Lovćena“ kao kapela u slovu i duhu
1 min read
Foto: VukotićMedia
U duhovnoj i sabornoj atmosferi Cetinjskog manastira, 21. jula promovisana je knjiga „Vladika sa Lovćena“ autora Manojla Manja Vukotića, koja se bavi Njegoševim životom, amanetom i dramom oko kapele na Lovćenu. Promocija je okupila istaknute duhovne i kulturne ličnosti koje su ukazale na značaj ovog djela u borbi za očuvanje istine o Njegošu i Crnoj Gori.
„Ovo je jedna od novopodignutih Njegoševih kapela“, poručio je Mitropolit Joanikije.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije kazao je da knjiga Manja Vukotića nije samo poduhvat riječi, već djelo koje „deluje kao kapela, kao svedočanstvo amaneta koji i danas traje“. Podsjetio je na odanost koju su prema Njegoševoj volji pokazali knez Danilo i kralj Nikola, za razliku od novijih vremena u kojima se kapela ruši i ponižava.

„Kapela je po svemu funkcionisala kao Božiji hram… Sud koji je odlučio da to nije – obesmislio je sam sebe.“
Književnik Radomir Uljarević naglasio je da je knjiga „iako plašljivo skrivajući se iza publicistike, zapravo duboka literatura“. On je istakao da u Crnoj Gori danas postoje dva Lovćena, dva groba Njegoševa i dvije Crne Gore.
„Jedan grob u kapeli koju je sam izabrao, drugi u mauzoleju iz neke tuđe, monumentalne tradicije. Istina, Njegoš je jedan – ali svi bi da ga prekrajaju po svojoj mjeri.“
Selimir Radulović, urednik Letopisa Matice srpske, govorio je o dubokoj duhovnoj vertikali knjige i njenoj sposobnosti da imenuje proces „raznjegošavanja“. On je knjigu nazvao svjedočanstvom trajanja:
„Knjiga imanuje vjeru u povratak – Njegoš Lovćenu i Lovćen Njegošu.“
Manjo Vukotić: Nismo više grad velikana, već krvavih košulja
Autor djela Manjo Vukotić u emotivnom obraćanju kazao je da je vodilja knjige bilo pitanje – da li smo se odužili Njegošu. Osvrnuo se i na stanje Cetinja:
„Naopake rabote svih vrsta presjekle su njegovu uzvišenu ljepotu, njegovu snagu i njegovo stvaralaštvo. Nismo više poznati kao grad velikih srpskih slikara, nego po krvavim bratstveničkim košuljama.“
Govoreći o napadu na crkvu, vjeru i istoriju, dodao je:
„Raskolnici i otpadnici sklapaju sektu, jer crkvu ne mogu napraviti nikada i neće nikada.“
Manjo Vukotić je istakao da je Njegošev amanet iznevjeren, ali ne i uništen. Političke smjene i lažna identitetska tumaranja ne mogu, kako je rekao, poništiti „zansonu grmljavinu Njegoševe mudrosti“.
„Vrijeme je da se završi razgradnja temelja koje su Petrovići zidali 220 godina. Mirom, opraštanjem, bratskom slogom.“
Svoje obraćanje završio je porukom nade i vjere:
„Iz zlatne kolijevke istorije nije teško ući u budućnost. Njegoš je ucrtao put. Nema svetlijeg puta od onog koji vodi od Cetinjskog manastira do Jezerskog vrha. Ova knjiga je posvećena toj nadi.“