Mandić: Ljudi su spremni da se bore, Crna Gora nema vremena da čeka
1 min read
Crna Gora ne želi da bude kao što je do sad bila predmet pljačkanja od strane jedne male grupe ljudi koju predvodi Milo Đukanović. Crna Gora želi da se vrati sama sebi, želi da se obnove tradicionalne vrednosti, ali na prvom mestu — svaki mladi čovek u Crnoj Gori ima pravo na posao i država je dužna da mu to pravo obezbedi.
Prvi skup opozicionog Demokratskog fronta pred parlamentarne izbore u Crnoj Gori, zakazane za 16. oktobar ove godine, održan je u ponedeljak, 5. septembra ispred Sabornog hrama u Nikšiću. „Niko nema takvu energiju i podršku kao DF i zato smo mi ti koji su odlučili da promene Crnu Goru“, poručio je između ostalog jedan od lidera ove koalicije Andrija Mandić, koji i u mini-intervjuu za Sputnjik najavljuje promene nakon izbora za parlament Crne Gore.
Zašto je izabran Nikšić za početak kampanje Demokratskog fronta?
— Nikšić je važno i simbolički značajno mesto. Ono je nekad bilo industrijski centar Crne Gore. U Nikšiću je i najveći broj uništenih fabrika. U Nikšiću se nalazi i jedan deo univerzitetskog centra Crne Gore.
Dakle, Nikšić je simbol sveukupnog propadanja i najbolji dokaz za pogrešnu politiku koju je vodila Vlada. Krenuli smo iz tog grada jer smo znali da je Demokratski front u njemu snažno utemeljen, ali takođe jer smo verovali da će podrška građana Nikšića biti izuzetno velika na ovim izborima.
Da li ste zadovoljni jučerašnjim odzivom pristalica s obzirom da je bila kiša, da je početak kampanje, a da je pritom Crna Gora mala država gde se svi znaju, pa možda ljudi izbegavaju da izlaze na mitinge?
— Ne postoji u Crnoj Gori skup sa padavinama kao što su bile sinoć koji bi bio brojniji na bilo koju temu. Da citiram jednog druga iz Nikšića koji kaže: „I da je dolazila Crvena zvezda, i da se igrala najbolja utakmica u Nikšiću, po ovakvom nevremenu bilo bi mnogo manje ljudi“.
— Ljudi podržavaju DF, spremni su da se bore, jer znaju da Crna Gora nema vremena da čeka, ona više ne sme da izgubi nijedan dan sa ovako lošom i korumpiranom vlašću. Crna Gora hoće da radi. Crna Gora ne želi da bude kao što je do sad bila predmet pljačkanja od strane jedne male grupe ljudi koju predvodi Milo Đukanović. Crna Gora želi da se vrati sama sebi, želi da se obnove tradicionalne vrednosti, ali na prvom mestu — svaki mladi čovek u Crnoj Gori ima pravo na posao i država je dužna da mu to pravo obezbedi.
Vidljiv je drugačiji pristup u kampanji DF-a u odnosu na neke druge partije, ali i u odnosu na ranije pristupe samog DF-a. Da li je tačno da ste angažovali poznatu svetsku agenciju za političke kampanje?
— Da, angažovali smo jednu od najboljih agencija. Međutim, nezavisno od dobre agencije i disciplinovane i snažno usmerene poruke građanima Crne Gore da na ovim izborima obezbede promene, važan je i veliki broj aktivista i volontera — tih hrabrih, odgovornih i obrazovanih ljudi koji svakodnevno obilaze domaćinstva po Crnoj Gori. Oni prenose vrlo verno poruku nade, poruku ohrabrenja i poruku da u Crnoj Gori sve može biti drugačije nakon 16. oktobra. Najveća snaga je u njima.
Aktuelni premijer Crne Gore Milo Đukanović je juče kritikovao opoziciju i naglasio da je važno da u novom sazivu crnogorskog parlamenta većina bude za NATO. Vi se zalažete upravo za suprotno.
— Da, Crnoj Gori nije mesto u NATO-u. Crnu Goru je taj isti savez bombardovao 1999. i većina građana ne vidi Crnu Goru kao članicu NATO pakta. Pored svih napora Mila Đukanovića da NATO predstavi kao dobrotvornu organizaciju, kao kulturni klub, kao neku muzičku trupu na proputovanju, sigurno je — NATO neće otvoriti nijedno radno mesto u Crnoj Gori, NATO neće doneti nikakav novi novac, niti će biti nekih novih investicija. Prema tome, građani znaju da je ta priča o NATO-u samo zamagljivanje naše stvarnosti, a da je pravi život negde na nekoj drugoj strani. Crna Gora ne može da gubi više nijedan dan, a sa NATO-om i sa pričom o NATO-u, to je samo gubljenje vremena.
Politika promjena, uvaženi i dokoni moj, svjedoči o zrelosti društva, i ništa manje, o mogućnosti same politike koja se kreće na horizontu otvorenosti razlike, a ne po principu krajnje podijeljenosti, koja je sada već dobro prepoznata i podvučena sloganom – MI ili ON, s tom razlikom, opet, što je u slučaju Mi sve poznato (ekonomsko beznađe, rast siromaštva, obespravljenost i diskriminacija, kulturni mrak i policijska represija jesu stvarnost koju konzumiramo MI), dok je u slučaju ON, sve prekriveno velom tajnosti, ispod kojeg, ipak, s vremena na vrijeme, procuri pokoji skandal neviđen u današnjem Balkanu, ako se, naravno, ne računa tzv. država Kosovo, a kako bi se i računala, kad je tamo sve bez računa, itd.
Ne samo u ekonomskom smislu, već i u kulturnom, Nikšić danas predstavlja duhovnu rupu! – reče mi prijatelj, jedan od najvećih živih, crnogorskih crtača, i ne bivajući lijen prema ovoj istini, uzvratih ovim na šta se on nađe u dubokom čudu: tačno, Nikšić je danas ekonomska i kulturna rupa, i zahvaljujući montiranom referendumu koji je bio šlauh spasa post-komunističkoj politici, on to jeste i danas, budući da je živio od vanzemaljskih kredita koje su značile kraj jedne velike Jugoslavije, koja po ničemu nije mogla opastati, i dokaz da je rat bio neminovan ne leži samo u imaginarnoj mržnji, koliko u naučno-fanstastično vođenoj ekonomiji. Nekad neiscrpan rudnik, danas detonirani pusti bunar! – zaključismo niz Vitovo šetlište.
Nego, tek danas, Krivokapić primjećuje kako, priča o ulasku u NATO ne bi trebala da bude glavna riječ u jednoj kampanji vodeće partije. Da, dakle, danas, Krivokapić, takođe, ne uviđa da opet kobno kasni, i da po svakoj logici, kasniti gotovo znači uopšte se i ne kretati. Isto to čini i caffe Demos, koji se toliko otuđio od naroda da samo u tom gestu prepoznaje obrise (kao) lične politike. Ako još teniski autsajder Lekić može zaista osjetiti drhtaje muke mrtvo-industrijskog groblja Nikšić, i ako ružičasti policajac sa pendrekom na vespi može, na tragu diplomate, osjetiti šta predstavlja kostur od fabrike, onda je vrlo moguće da su radikalne feministkinje sasvim u pravu: žena na čelu Amerike nužno mora biti nešto nalik Hilari!
Dobri moj, obično tako biva, i kad jedna politika krene nizbrdo, valja je braniti sve samim fantazmima, koji se u ovom slučaju ogledaju u priči o Evropi i NATO-u, dok se, ipak, ne uviđa (ili se nasilno propušta uvidjeti!), kako je isti NATO, zapravo, odavno kolonizovao Evropu, a to se jasno vidjelo na terorističkom primjeru u Parizu, Briselu, Istanbulu… Nije tačno kako je u međuvremenu (u pitanju je dvadeset i sedam godina!), DPS izgubio smisao za politiku konkretnosti, prije će biti kako je nikad nije ni imao. Za sve je još uvijek kriva ta prokleta tranzicija i svjetski ekonomski krah iz 2008. Pa, ipak, tamo do 2060, eto nas u Evropi, koja već sad ne zna šta da čini od svog veličanstvenog projekta politike prijateljstva, u kojoj, prirodno dođe, drugi nikad neće imati startnu osnovu kao što je to slučaj sa prvim. Ali, jebaji ga sad, ne može sve biti savršeno.
(Ne, ovaj put izbjeći ćemo perverzne smicalice i iste sulude paralele nama tako drage, ali jedno pitanje pritajno mi čuči u grlu: ako kojim slučajem uljegnemo u NATO, i ako se tim potezom određene trzavice stave pod kontrolu, neće li to, na koncu, ugroziti Gogijevu udobnu fotelju na silikonskim točkićima, budući da će, namjesto njega, neko drugi (autoritet sa velikim D, da se prisjetimo Lakana) biti odgovoran za red i mir, hapšenje automobila i popisivanje Kotorskih kamera?!… Kako Krivokapić u političkom smislu uvijek ima vremena da kaska i kasni, postao je odveč neinteresantan, uz to, pripada “koaliciji” koja vodi mačiju politiku; to su mjesečari, s njima iole ozbiljan čovjek ne želi uspostaviti nikakav kontakat, a i kako bih, crni kukavac, kad se tu radi o čistom elitizmu i malom kompleksu ulovljenom u prestiž.
Poštovani publikume, Nikšić je ogoljeno ogledalo naše crne stvarnosti, a ne haotična Budva bluda koja prska kroz jednu histeričnu arhitekturu u jedan plombirani kič za koji se još uvijek nije našla pobliža definicija, a nije isključeno da je upravo to pokazatelj na čemu se temelji ideologija novocrnogoraca: rasulo je znak da je apsolutizam konačno u debeloj krizi!!!
Još ovaj red, pa da odgledam dnevnik RTCG-a, koji je bajkovit da je to prosto terapija za penzionere… E, da, apsolutizam teži sve stvari lokalizovati, tako da je ON čist proizvod provincijalne politike u kojoj smjenjivost na pomolu već budi duboku traumu. Međutim, uz politiku promjene, moramo se okrenuti i psihoanalizi, koja ispituje sledeće: – da li postoji samo bližnji, ili prije Vođa, budući da jedno s drugim ne ide! Ali, šta da se radi, zadojen fantazmima, novocrnogorac tripuje kako je ON i on upravo taj koji će do potonjeg daha braniti ovu prepečenu grudu, samo ne znam od koga i čega, možda od Mudašina i Petrušina, kome toliko cvrče crijeva da su postali pravi tvrdoseri – da se poslužim onom Andrićevom, koja je znala da se obrne prema svom oboru, i pusti se kraju šta je trendi varljivog Zapada koji može kako ‘oće, ili kako mu danas NATO kaže!
Pozdrav: MI ili ON
Mandicu puna podrska svaka cas.
Nismo gotovi nečemo stati dok Milova Vlada ne Pane. Sloboda Narodu!!!
Uz tebe do kraja puta.
Mandic je buduci premijer,ko bog da.
Cestitke Andriji i podrska.
Nikšić je od simbola snage i ekonomske moći pretvoren u simbol bijede i depresije – i treba da odatle počne ne samo izborna kampanja već i promjene. Narod je voljan da radi, to je najveća laž koju je vlada uputila ovom narodu – da ne radi jer je lijen. Niko nije lijen kad je u pitanju egzistencija: niko nije lijen da mu bude bolje.
Nemamo više kud, ili će se nešto mijenjati ili ćemo konačno da propanemo. Sve je bolje od ove agonije koja traje 27 godina