Mali predvidovdanski zapis

Piše: Želidrag Nikčević

Više se ne sjećam ko je to prvi lanuo, poodavno – novopečeni Hrvat Mirko Kovač, francuska hijena Anri Levi ili neka bezimena domaća zvjerka, – uglavnom, čitavim regionom je odjeknulo, i još se često čuje: „Svi srpski mitovi su laž!“

Ostavimo sad po strani elementarnu, prvostepenu glupost te tvrdnje: kao, mitovi drugih naroda nisu laž, a srpski, eto, jesu. Ovdje nas zanima nešto drugo, bitnije – i aktuelnije.

Zaista, u ovom obezboženom svijetu mit se najčešće razumije kao nekakav pusti san, kao anahronizam, kao laž. I onda marljivi duhovni patuljci navale sa izrugivanjem: ua, Vidovdan!

Ali ono što patuljci ne znaju i nikad neće saznati: iskonsko značenje mita sasvim je drugačije – on nije realnost, nego meta-realnost.

Mit govori i svjedoči o vječnosti. Jer se vječnost može opisivati samo na jeziku mita. Dakle, mit – to je više nego znanje. Mit – to je bolje nego znanje. To je nad-znanje.

Pošto se u savremenoj politici, naravno, režim vječnosti ne uzima u obzir, nego se sve odmjerava prema kratkoročnom, „racionalnom“ profitu, onda se mit proglašava (i to u najboljem slučaju) lažnom utjehom, naročito kad se takva tvrdnja koristi da se diskredituje neka druga priča, podrugljivo nazvana „mitom“.

Time mi, u stvari, odbijamo da razmatramo našu savremenost sa tačke gledišta istorije, zato što smo duboko ubijeđeni da smo mi nešto posebno, i da istorija počinje baš od nas, uspješno reformisanih.

Otuda paradoks: navodno štiteći istoriju od savremenih ocjena (zloupotreba), mi u stvari štitimo svoj pogled na savremenost od sopstvene istorije. Jer želimo da od nje pobjegnemo. Jer nam je tako strogo zapovijeđeno iz nadležnih zapadnih kabineta.

Međutim, srpsko istorijsko pamćenje nije nekakav uzgredni, spoljašnji horizont naše građanske svijesti, već naš unutrašnji oltar. Kad god se nađe u graničnoj, egzistencijalnoj nevolji, srpski narod se okuplja oko sakralnog centra, čak i ako ga ne naziva Bogom.

Za nas, Vidovdan je upravo taj centar. I da – to jeste stvar vjere i religije. Ali ne nešto „mitološko“, nego apsolutno i meta-realno, konstituišuće, jer su religija i vjera osnova svakog integriteta – od pojedinca do porodice i društva, a da ne govorimo o narodu ili civilizaciji.

A izdaja i kleveta mita – to ne treba da nas iznenađuje, naročito ne u Crnoj Gori. Tu se ponavljaju jedni te isti izdajnički i klevetnički obrasci, a mi ih dočekujemo sa djetinjastim čuđenjem. Ali avaj: pokušaj iskakanja iz istorije – to je pokušaj ribe da iskoči iz potoka. Jadno i žalosno.