Mala crnooka: Vječnaja pamjat, našoj miloj protinici Smiljki Momovoj

Piše: Olivera Balaban

Na Đurđic, 16. novembra 2020. godine, upokojila se u Gospodu protinica Smiljka Krivokapić, rođena Milin, supruga blaženopočivšeg arhijerejskog namjesnika bokokotorskog protojereja-stavrofora Momčila Krivokapića.

Dan nakon Vidovdana 1949. godine Olivera Milin, supruga čuvenog prote Lazara Milina, dugogodišnjeg profesora i dekana Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, apologete i pisca, donijela je na svijet njihovo najmlađe čedo Smiljku. Do tada su kuću Milina već krasila divna djeca: Srboljub, Milena i Dragan.

Kratko vrijeme nakon Smiljkinog rođenja, ova blagočestiva porodica se seli u Beograd, gdje otac Lazar dobija službu u crkvi Ružici, na Kalemegdanu.

Smiljka u Beogradu završava osnovnu školu i gimnaziju, a potom upisuje i Filozofski fakultet, na kojem studira etnologiju.

Negdje u tom periodu upoznaje divnog i stasitog momka Momčila Krivokapića, svršenog studenta teologije i tadašnjeg čteca blaženopočivšeg Patrijarha Germana.
Među njima se rađa ljubav za vječnost i uz blagoslov oca Justina Ćelijskog, njih dvoje kreću za Kotor, u kojem će kao nezaboravni prota i protinica usaditi svoje kosti.

Prisjećajući se njihove mladosti, otac Momo je često sa puno ljubavi znao da kaže kako je u Beogradu upoznao „malu crnoouku” sa kojom je odlučio da svije porodično gnijezdo.

Ta „mala crnooka” je udavši se za njega postala njegov najveći i najvjerniji saborac u dužoj od pola vijeka borbi za oživljavanje Kotora i vraćanje Boga u duše tamošnjeg naroda.

U ljubavlju ispunjenoj zajednici izrodili su četvoro Krivokapića: Milicu, Nemanju, Miloša i Pavla, a onoj njihovoj duhovnoj djeci i unučadi, koja su se njihovim trudom, žrtvom i ljubavlju, kroz Liturgiju i vjeronauku rodila za Hrista, ni broja se ne zna. Sami Gospod će ih sigurno još umnožavati kroz vjekove.

Briga o porodica i časovi vjeronauke nisu bili jedini podvig protinice Smiljke. Bila je član SPD „Jedinstvo” i članica Kola srpskih sestara. I uopšte sve ono što je bila briga njenog supruga, što je trebalo pokrenuti, podržati ili utegnuti tako da blista, Smiljka je bila tu da da svoj doprinos.

Nije zapostavljala ni svoju profesiju. Radila je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i na taj način pokazivala primjer mladim ženama, da se uz trud i dobru organizaciju može postići sve.

Tiha, ali britka sablja kad zatreba, kako je da opet spomenemo otac Momo volio da je opiše, živjela je za druge, za Crkvu, za svoju djecu, a sada kada osmotrimo trenutak njenog odlaska, čini nam se da je najviše živjela za svog voljenog oca Moma.

Čini se da je sve ono što je željela u ovom životu uspjela da vidi, ali da se njega ipak nije dovoljno nagledala, iako je cijeli svoj život dala da ga isprati u stopu.
Ima li veće žrtve i hrišćanske pohvale na ovom svijetu za jednu suprugu i majku? Ne, nema!
A kad je tako, iako tugujemo zbog još jednog velikog gubitka za našu Crkvu, radujmo se njihovom susretu u Carstvu Nebeskom, tamo gde će se im se duše sa Gospodom vječno radovati!

Vječnaja pamjat, našoj miloj protinici Smiljki Momovoj.

Izvor: Mitropolija