Lora je bila logor smrti, ma što Grlić Radman govorio o tome

Nedavno je Plenkovićev izvršilac nezgodnih poslova, Gordan Radman Grlić, izjavio ne trepnuvši da u Lori nije bio logor, što podrazumijeva da nije bio ni zločin, a kamoli zločin genocida. Tako, srećom ne misli veliki dio normalnih ljudi koji se bavi pitanjima ratnog zločina.

Danas se zna da je u Lori strašnom smrću stradalo 14 vojnika JNA, rezervista iz Nikšića i Šavnika, ali ukupan broj žrtava ovog logora do danas nije poznat. Procjenjuje se da je kroz dva posebna odjela nekadašnjeg vojnog objekta JNA u Splitu, koje je Tuđmanova vlast odmah preuzela i pretvorila u mučilište, prošlo preko 1000 pritvorenika. Sve je dugo bila velika tajna, kao i mnogi drugi neoNDHazijski zločini, ali zahvaljujući nevjerovatno hrabrom hrvatskom policajcu Mariju Barišiću i časnom Dalmatincu Tončiju Majiću, istina je ugledala svjetlost dana.

Svjedočenje Uglješe Bulovića

Na ponovljenom suđenju jer u prvome glavno optuženi nisu bili dostupni sudu, iako su se devet, odnosno deset godina skrivali u svojim kućama, u Splitu! Jedan od mučenih i preživjelih Crnogoraca Uglješa Bulović rekao je u istrazi:

U zapisniku od 8. novembra 2000. godine, svjedok stanuje na Brdima, u Splitu, u istoj kući stanovao je i njegov brat blizanac Gojko Bulović. On i brat su jednojajčani blizanci. Rekao je da neće nikada zaboraviti, bio je sv. Ante, kada su došla četiri naoružana čovjeka. Njega i brata odveli su u kasarnu Dračevac, gdje su ostali pola sata, nakon čega su odvezeni u vojno – istražni zatvor, u «Loru». U «Lori» su bili smješteni u istu ćeliju. Bilo je to jutro 13. Juna 1992. godine. Na ispitivanje je prvo išao Gojko, ispitivanje je trajalo oko jedan sat. Nakon toga Gojko je vraćen u drugu ćeliju. Prema iskazu svjedoka oštećenika Uglješe Bulovića, odveli su ga na ispitivanje koje je trajalo pola sata, a ispitivala su ga dva čovjeka. Tokom ispitivanja bio je priključen na struju. Kad su ga nešto pitali, a on bi pokušao odgovoriti, pustili bi struju, nakon čega ne bi mogao razgovjetno govoriti. Za Nenada Kneževića je rekao da ga od ranije nije poznavao; da je vidio jednoga čovjeka u ćeliji, plavokosoga, za kojega je kasnije čuo da je Nenad Knežević. Vidio je da je Kneževiću hranu donosio jedan manji, crnokosi čovjek. Na vratima ćelija, gdje su bili manji otvori, čule su se prijetnje, pokazivano je oružje, no, svjedok ne zna ko je prijetnje izricao. Nakon pola noći, čuo je one koji su došli po brata u ćeliju, čuo je bratov jauk. Rekao je da se sjeća, kada su stigli u «Loru», da je Gojko pitao: „Kako to da ovdje nema struje?“, na što mu je jedan odgovorio: „Vidjet ćeš ti, zašto ovdje nema struje“. Rekao je da je čuo udarce i bratove jauke, te riječi da mu se izvadi jezik, da se ne zadavi. Čuo je da su izvodili zatvorenike na hodnik i tukli ih. Čuo je da je bratu rečeno: „Što spavaš?“

U «Lori» je bio dva dana nakon čega je odvezen u zatvor Bilice. Za bratovu smrt čuo je od advokata, pokojnoga Petra Šunjića, koji mu je to rekao treći dan: „Brata su ti ubili , dolje na «Lori»“. Ne zna ko ga je ubio, ne prepoznaje glasove, niti likove. On je bio 100 dana u pritvoru. U zapisniku od 1. marta 1994. godine, svjedok je rekao da je došlo u njegovu kuću 7 vojnih policajaca. Rekli su da moraju izvršiti pretres radi oružja. Oružje niti on, a niti brat, nisu imali. Pretres je trajao pola sata. Nakon deset dana došlo je deset policajaca, u rano jutro, pola ih je otišlo bratu, a pola njemu u stan. Rečeno je da ih vode u «Loru». Njegova supruga je tražila nalog, no, jedan od vojnika ju je odbio na grub način. Odvezeni su u vojarnu Dračevac, gdje je bio popis, na kojemu su bili on i brat. Nakon kraćeg zadržavanja kombijem su odvezeni u «Loru». Bilo je to oko 7 sati u jutro. Smješteni su u ćelije, koje su bile prljave. Oko 15 sati poslijepodne počelo je saslušavanje. Njega su ispitivali o oružju, radio stanici, zašto njegova majka sprema hranu za neprijatelja, na što je odgovorio da mu je majka mrtva, već 12 godina. Ispitivale su ga dvije osobe, jedna u civilu i jedna u uniformi. Osoba u civilu stavljala mu je na uši «štipaljke», nakon čega su udarci struje bili snažni. Rekao je da je kasnije, iz ćelije u koju je vraćen, čuo udarce zadane njegovomu bratu.

Oko 3 sata ujutro je čuo Gojkov smrtni hropac. Čuo je zapomaganje drugih ljudi. Neposredno prije udaraca, čuo je na hodniku bjesomučnu galamu i pucanje. Rekao je da je naknadno čuo, da su zatvorenike tukli bejzbol palicama. Jedan stražar je rekao da to rade vojnici izvana, koji dolaze u «Loru» kod svojih poznanika stražara. Pitao je za brata. Rečeno mu je da je gore u zatvoru, no on kao blizanac, osjetio je po bratovu hropcu, koji je čuo, da je brat mrtav. U Bilicama ga nisu tukli.

Svjedok Mario Barišić:

….u periodu 1992. godine radio je u Odjelu krim. policije 72. bojne Vojne policije i to na području Šibenika. Sada trenutno ima privremenu amneziju, kao posljedicu teške prometne nesreće iz 1993. godine. Sjeća se da je vidio ljude sa izvađenim očima i odrezanim ušima….svjedok je rekao da je dolazio u VIC «Lora» u nekoliko navrata, sa zadatkom da tehnički urede zatvor i o tome podnesu pismeni izvještaj. Prvi put su došli u «Dračevac» 9. aprila 1992. godine i javili se Galiću i Tvrtku Pašaliću. Sljedeći put je došao u Split 11. aprila 1992. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa Miloradom Paićem. U «Loru» su otišli sa Tvrtkom Pašalićem. U «Lori» su zatekli optuženoga Duića i optuženoga Vrkića, u prostoriji, u prednjem dijelu zatvora. Tu je svjedok zapazio osušene tragove krvi na betonskom podu, te na zidu pored vrata. U toj prostoriji je bio jedan stol i sjedalica, jedan telefon, ali ne zna kakav. Tvrtko Pašalić ih je tada odveo u stražnji dio zatvora i rekao da se tamo nalaze zatvorenici koji nisu evidentirani i od kojih ˝možete raditi što hoćete˝. Ušli su na teška željezna vrata na koja je Pašalić pokucao, a iznutra ih je otvorio Livaja. Bila su tamo još trojica policajaca, koji su se smijali i psovali majku crnogorsku zatvorenicima. Čim su ušli, tamo je bio Livaja, 2-3 metra dalje ona trojica policajaca, po podu je bila emulzija krvi i vode, bio je na stolu poljski induktorski telefon koji se mora vrtiti rukom. Tada nije bio uključen ni na koga. Bio je jaki smrad, a zatvorenici su molili da ih se ubije. Svjedok je vidio drvene pregrade, kroz koje je vidio sedmoricu muškaraca u zimskoj odjeći JNA, neki su krkljali, barem jedan nije imao jezik, neki su bili bez očiju. Sve je to bilo svježe, bili su krvavi, izobličeni, mokri u majicama. Vojni policajci su bili dosta visoki, jaki, nabildani. Imali su bijele opasače, kratko naoružanje, nije siguran da li su imali palice. Livaja i trojica vojnih policajaca ostali su unutra. U VIC «Lora» ponovo su došli 13. aprila 1992. godine. Tada je vidio dva vojna policajca, kako se tuku oko toga ko će više tući zatvorenika, koji je ležao na podu. Jedan je od njih bio viši od njega, sportski građen, plav, a drugi tamnije puti, niži od svjedoka, crne kose.

U ćelijama je vidio i muške i ženske osobe, neki pritvorenici su imali civilnu odoru. Vidio je ljude za koje mu je optuženi Vrkić rekao da su piloti JNA, vidio je pravoslavnoga sveštenika. O svemu što je vidio svjedok je sastavio izvještaj, rukom pisano, koje je ostavio na stolu Tanje Duić, a koje je poslije nestalo. Napisao je drugo. Tvrtko Pašalić mu je rekao da stavi bilo koji datum. Ovaj izvještaj je u Šibeniku otipkano i dano na ruke Tvrtku Pašaliću. Jednom, zajedno sa Karinom, Tabulom, te Čondićem, došao je kamionom u «Loru» radi transporta zatvorenika u Šibenik. Šest ili sedam policajaca, koji su osiguravali zatvor, napravili su špalir kroz koji su pritvorenici prolazili do kamiona, a oni su ih tukli bejzbol palicama.

Pritvorenici su bili bacani u kamion, svi su bili vezani. Neki su imali pantalone JNA, a neki su bili u civilnoj robi, nije bilo djece, ali nekoliko žena je bilo. Svjedok je rekao da je to pratio dok je u kamion ubačeno nekih 20-tak zatvorenika, no nije mogao to dalje gledati. Rekao je da je 99% siguran da je tu bio optuženi Vrkić, optuženoga Duića tada nije vidio. Svi pritvorenici bili su izvedeni iz prednjih prostorija, ni jedan iz «bloka C». Još u dva navrata dolazio je u VIC «Lora», i to u svibnju 1992., zajedno sa M. Paićem.

Prilikom jednoga od tih posjeta vidio je zatvorenike u krugu, bili su izobličeni, prali su ih šmrkom vode, neki su stražari govorili da ih vode u Kevinu jamu. Svjedok je pitao što je sa onima iz «bloka C», na što je dobio odgovor da su dvojica razmijenjeni, a sedmorica ubijena i bačena u jamu.

Dana 26. aprila 1993. godine, na prijemu kod Predsjednika RH-a, svjedok je rekao što je vidio, na što je čak i Predsjednik ostao šokiran, pogotovo na priču o zatvorenicima koji su umjesto očiju imali krvave očne šupljine.

Formirano je Povjerenstvo da se utvrdi stanje, međutim rezultat je bio takav da je svjedok Mario Barišić morao otići iz Vojne policije. Nekoliko puta na njega je pokušan atentat, ali hrabri Dalmatinac nije ustuknuo. Godinama je u Hrvatskoj proganjan i živi gotovo u ilegali s tjelohraniteljima, ali brani istinu o Lori.

Zahvaljujući prije svega hrabrim ljudima, policajcu Mariju Barišiću i pravniku Tonču Majiću zna se istina o Lori.

A nesretni ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Grlić Radman što više negira istinu o Lori, sve više postaje, kako bi Splićani rekli, ridikul i dokazuje da je pravi nasljednik onih kao on, prije njega.

Lora je bila logor smrti, ma što Grlić Radman govorio o tome

A što pravda nije zadovoljena i što su izvršioci nezamislivih zločina odavno slobodni ljudi, nisu ni prvi, a nažalost neće bi poslednji. Ni oni prethodni, mučitelji iz Jasenovca, Jadovna, Glinske Crkve, Koritske jame, mnogi od njih, nikada nisu odgovarali…