Ljudski zološki vrt u Briselu

Piše: Bećir Vuković

I idioti vide da u Briselu nije samo džinovski mozak NATO – a, nije samo Brisel prestonica NATO – a, nije Brisel samo vrt za spomenik Atomu, nego je Brisel i prestonica ljudskih zala, koja su prevedena kao – prava.

Onaj Brisel, koji je 1958. godine imao Ljudski zoološki vrt. I gdje bi drugde bio, i gdje bi se zamislila planetarna kancelarija ljudskih prava, ako ne na mjestu bivšeg Ljudskog zoološkog vrta.

Ovo zoološko zlo nemoguće je i napisati, a kamoli zamisliti. Kao da se nikako ne mogu složiti, niti stajati jedna kraj druge riječi: ljudski, a zoološki.

I idioti vide da nešto nije normalno. Pa ipak, istina je da je u Briselu 1958. godine, radio Ljudski zoološki vrt. Čovekolika bića kupovala su ulaznice (i sa svojim mladuncima), vikendom išli da gledaju ljudska bića u zoološkom vrtu. Dijete gleda dijete u zoološkom vrtu. Taj pogled znači kraj istorije. Ne, gospodine Adorno, ne posle Aušvica, tek poslije Ljudskog zoološkog vrta u Briselu, Poezija je morala sebi tražiti odstupnicu.

Na jednoj fotografiji Ljudskog zoološkog vrta u Briselu, iza oniže ograde, uglavnom – okupile se žene, majke, sestre, kćerke, gospođe. Jedna lepotica sa sunčaricama, pruža – nešto – zoo devojčici – crnkinjici, i, kad je devojčica – crnkinjica – pružila ručicu, lepotica popug Grejs Keli – osmehnula se, jer, eto, ona životinjica – devojčica, ne samo da ima ruku što životinje obično nemaju, nego tom hvataljkom u stanju je da i nešto uzme. I ne samo to, nego razume da može da uzme.

Na slici vidimo i prusku, ali previsoku za devojčicu. Uostalom, životinje ne sjede. I, previsoku da bi bila daska kreveta. Živinče leži na zemlji.

Šta je plavokosa dama pružila zoo devojčici. Epicentar fotografije jeste – pružena ruka prema ispruženoj ruci. Šta je u ruci. I Bog je pružio prst Adamu – kako je vidio – i naslikao – veliki Mikelanđelo. Ali, šta li ona ruka u Ljudskom zoološkom vrtu pruža onoj ručici.

Kćerka te velikodušne dame, gospođe, Evropljanke, danas je direktorica MMF-a, takođe jedne vrste ljudskog zoološkog vrta. Ili je baka plavokose Frederike Mogerini, glavne činovnice Brisela za Brdoviti Primitivizam, i prijateljice Hašima Tačija.

Ljudski zoološki vrt, petnaestak godina poslije Drugog svetskog rata, u srcu Evrope, nije politički zatvor, nije logor, nije gulag, nije ludnica, nešto je – ispod – toka straha, svijesti, podsvijesti, čije Adske obale nikad nisu zapamtile slični geto. Ni grčki mitovi ne prenose takvo čovekovo zatočeništvo. Ni Danteovo Čistilište.

Zašto nikad nijedan zapadni duh, ništa nije rekao o Ljudskom zoološkom vrtu u Briselu. Zato što ni danas niko ništa ne kaže o Ljudskom zoološkom vrtu na teritoriji cijele Afrike.

Strašnije od svega jeste, da su uglavnom žene najbrojniji posjetioci Ljudskog zoološkog vrta u Briselu. Onih nekoliko muškaraca na fotografiji, ta to su vozači, vrtlari, telohranitelji, što će reći ljubavnici. Telohranitelji su, i sama riječ upućuje – ljubavnici. Nema te gospođe koja na kraju ne poludi za gorilom – telohraniteljem.

Kao što je opštepoznato, otac zoologije je Aristotel, a ime majke nije došlo do nas. Ko bi rekao. A ko je onda ona žena koja pruža – milostinju – onoj zoo devojčici – crnkinjici u Ljudskom vrtu u Briselu. Veliki je put prevalila Evropa od Atine do Brisela. Od Perikla – do Kolinde.

Zagrebačke gospođe, isto tako „evropljanke“ (petnaestak godina prije Ljudskog zoološkog vrta u Briselu), žalile su se na smrad ljudetine koja kroz gusti vreli iskričavi dim, valjajući se ravnicom, dopire od Jasenovca.

EU crnogorska Kancelarija za ljudska prava nalazi se u Podgorici. Direktorica kancelarije je žena. Jednog dana, tu skoro, na putu za svoju kancelariju (u kojoj se na ovakav način borim za ljudska prava), upravo sretoh direktoricu.

D. U., očigledno, nije imala maramicu, jer u prolazu, posao maramice – povjerila je rukavu.

* * *

KAD BI JUTROS HRISTOS

ušao
u brisel

kad bi jutros Hristos
ušao u san vavilon
u los vavilon
u nju vavilon

kad bi jutros Hristos
svratio u svoju kuću

opet bi vulgus
zagraktao

raspni ga

raspni ga

raspni ga