Ljudevit Gaj: Hrvati su prisvojili srpski jezik i ćirilicu

Hrvatska je vještačka tvorevina u svemu, falsifikovali su čak i sebe kao narod. Oni govore nakaradnim srpskim jezikom. Jezik je mjerilo jednog naroda, a Hrvati su, da bi bili narod, ukrali srpski jezik i unakazili ga. Ljudevit Gaj, Njemac porijeklom, otvoreno kaže da su Hrvati prisvojili srpski jezik za svoj, ali to današnji hrvatski istoričari zaglušujućom galamom žele potisnuti, Srbininfo prenosi sa izvora magacin.org.

Ćirilično pismo, posle glagoljskog, bilo je pravo narodno pismo Srba Srpske krajine i Dalmacije. Ogroman broj povelja, ljetopisa i zapisa, ugovora i napisa koji su sačuvani kao istorijska dokumenta, pisani su tadašnjim srpskim jezikom i ćirilicom. Najstariji istorijski dokumenti, Povelje Hrvatskog naroda, pisani su ćirilicom, npr. “Povaljska listina” iz 12. vijeka. Prva knjiga pisana ćirilicom napisana je 1454. godine u Varaždinu.

Posle katoličkog kongresa u Zagrebu, 1900. godine, započeto je svjesno poistovećivanje katoličanstva sa Hrvatskom. Direktive za to stizale su iz Beča, ali i iz Vatikana. Prva faza bila je “čišćenje” stranog elementa iz katoličke Hrvatske. Na udaru su se našli Srbi, Jevreji i Romi. Kongres je imao za cilj da na hrvatskom prostoru stvori bojovnike katolicizma. I pored svih nastojanja visokog katoličkog klira i Vatikana kroz vjekove, da se ubije ili uguši srpski svetosavski pravoslavni duh, srpski narod je sačuvao i spasio od propasti i uništenja i narodnu pesmu, i narodnu tradiciju i narodne običaje sve do današnjih dana. Za to ima najveću i naročitu zaslugu Srpska pravoslavna crkva.

Dubrovnik je vjerovatno najbolji primjer da se ukratko prikaže proces odsrbljavanja. To je grad koji od postanka nije bio naseljen Hrvatima niti je ikad bio pod njihovom državnom vlašću, a danas je „napučen“ isključivo hrvatskim „pućanstvom“ i, dabome, nalazi se u Hrvatskoj. Od postanka, Raguza ili Dubrovnik ugnežđena je između dvije klasične srpske oblasti – Travunije i nizvodnog Zahumlja, odnosno Huma. Zato je sasvim bespredmetna rasprava kog su porijekla dubrovački Sloveni, jer su u grad mogli da dođu samo iz zaleđa koje je srpsko. Tako svjedoče i dokumenta grada, ali još bolje sami dubrovčani i njihova književnost. Krajem devetnaestog vijeka je hrvatski istoričar Natko Nodilo proučavao nacionalni sastav stanovništvo zapadnog Balkana, pa je svoje mišljenje iznio i o Dubrovčanima. On u ovom gradu ne nalazi ni Hrvate ni hrvatski jezik. Doslovno piše: „U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.„ Pa otkuda onda Hrvati u Dubrovniku?

Odgovoriću na ovo pitanje još jednim pitanjem: otkuda oni u Janjevu, sat hoda od Milutinove Gračanice, ili u Boki što na moru odvaja srpsku Duklju od srpske Travunije? Nije znači bilo dovoljno Rimu da pokatoliči Srbe, jer dokle god je bilo srpske crkve, postojala je opasnost od povratka u Pravoslavlje. Zato je taj proces nastavljen još žešće, jer su Srbi katolici morali da postanu Hrvati, i to su najzad i postali.

Od Boke do Trsta pod vlašću dve k**ve, Austrije i Venecije, prodavali su labilni Srbi veru za večeru, a posle samo nekoliko generacija mnogi su postajali „Hrvati“. Isti proces trajao je, dabome, i u dubini kontinenta. Proces formiranja evropskih naroda okončan je još u srednjem vijeku, a u bivšoj SFRJ odvijao se do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Do Titovog dolaska na njeno čelo, Jugoslaviju su sačinjavala tri naroda, a desetak godina prije njegovog silaska s političke scene bilo ih je duplo više. Evropsku porodicu naroda, pored Makedonaca, Titova garnitura je obogatila i sa Crnogorcima, koji su sve do 1945. bili Srbi, i Muslimanima, kojima je samo u nekadašnjoj Jugoslaviji vjera priznata za naciju… U XIX veku na jugoslovenskim prostorima samo su Srbija i Crna Gora posjedovale atribute državnosti. Hrvatska je formalno bila nezavisna kraljevina (naravno u granicama ni blizu današnjih za koje je zaslužan Tito i hrvatski komunisti) u okviru Ugarske i sa ugarskim kraljem. Kako je taj kralj bio istodobno i austrijski car, to je Hrvatska uistinu bila dio višenacionalnog Austro – ugraskog carstva.