Lik i djelo premijera – nus pojava tranzicije, ne i recept za dugoročnu stabilnost

Piše: Vladan Raičević

„Moramo unaprijediti obrazovni sistem i vratiti ugled prosvjetnim radnicima“, teatralno najavljuje aktuelni premijer čiji su stručni dometi, bez dvojbe, ekvivalent dosadašnjim postignućima na polju vrednovanja naučnih potencijala.

Stranac koji prvi put dolazi u auditivni dodir sa ovim visokoparnim sentencijama iz pera više nego domišljatih činovničića duhovnog oca nacije (Ave, Milo!), mogao bi izvesti zaključak da je riječ o zelenkastoj, još uvijek nevještoj, ali obećavajućoj figuri koja tek stupa na dužnost – figuri koja oko sebe okuplja timove intelektualaca iz svih društvenih sfera, koja posjeduje viziju usklađenu sa zakonodavnim rješenjima, te figuri sa kojom, ni u kom pogledu, nema pogodbe kada je riječ o riješenosti da se velike reforme doista i realizuju.

Ali, avaj! Stranče neobaviješteni, taj čovjek koji se predizborno smješka u šarmantnom rokfelerovskom maniru i postizborno skončava od smijeha od same pomisli na izigrane barjaktare, hronično gladnu da-je-vječna omladinu i sakupljače promotivnog materijala sa prepoznatljivim logom – uredno kopipejstuje svoja obećanja uz dobro poznato geslo „Nema više stezanja kaiša“ već nekih 27 godina (za čovječanstvo malih, ali velikih za Crnu Goru).

Socijalne fascikle pod nazivom „Reforme bez kojih smo mogli“ dostupne su svima (odokativni metod), ali nije zgoreg da se njihovog sadržaja podsjetimo.

Hiperprodukcija visokoobrazovanog kadra i zapošljavanje dijela pomenutog po principu vojvodo-serdare oligarhe ne zabrinjavaju, budući da će isti, onda kada se tržišna cijena univerzitetske diplome poistovjeti sa cijenom džaka brašna, uživati u blagodetima krvlju stečene penzije – ionako će se rasutim komadima neko drugi baviti. Imajući u vidu da je najavljen i po nekoliko sedmica prije, inspekcijski nadzor u školama se više ne može nazvati ni misaonom imenicom (mišljenje je ipak proces koji zahtijeva angažovanje neurona nezavisnih od centralnog nervnog sistema čije se sjedište nalazi u DPS bunkerima); pa čak i kada se desi da pokoji biser nepismene učiteljice procuri u javnost, njoj u tajnosti uputiti žestok prekor i poslati je na dokvalifikaciju u vidu razdvajanja rječce „ne“ od glagola.

Činjenica je da su učenici u Crnoj Gori žrtve mentalnog nasilja od strane profesora koji na posao dolaze u alkoholisanom stanju ili se njihova predavanja svode na razgovore o temama nevezanim za datu nastavnu jedinicu. Iz tog razloga nužno je zapitati se: da li je za rješavanje problema i u tom segmentu obrazovanja angažovana podjednako efikasna komisija, ili se njihova osnovna funkcija odnosi na direktive državnog vrha (kvalifikovanom za improvizaciju i digresiju) da se na temu „Ekonomska održivost“ odgovara sa: „…nezavisnost stečena na referendumu, 21. maja 2006. godine…“?

Da li postoje stalne provjere nastavnog kadra i sankcije u slučaju nezadovoljavajućih rezultata? Čemu služe kvazianonimne ankete na kraju studijskog semestra – da se profesori nakon njih prema studentima ponašaju kao koljači-osvetnici, ili pak da se njima devalvira profesorski integritet, uzimajući u obzir činjenicu da njihov ostanak na određenoj poziciji unekoliko zavisi od ocjene i komentara ljudi kojima predaju (a koji mogu biti bazirani isključivo na ličnim simpatijama/antipatijama)? Na kraju, da li postoji ijedan univerzitet na svijetu na čijem je čelu rektor bez diplome magistra nauka, (ako izuzmemo vračeve u primitivnim zajednicama)?

Zbog svega navedenog, preporučujem da se od sada, umjesto već viđenih, organizuju svečanosti na kojima će se najuspješnijim studentima dodjeljivati avionske karte za neku od skandinavskih zemalja.

Lik i djelo našeg isuviše veselog premijera (sličnog deterdžentu koji, uz pomoć samo jedne kapljice, opere sve sudove) može se okarakterisati kao jedna od nuspojava tranzicije, ali ne i kao trajan recept za dugoročnu stabilnost zemlje koju, sigurnim korakom, zajedno sa svojom dvorskom svitom, dovodi do ruba propasti.