Lično, sasvim lično: Riječi koje su izdržale

Piše: Emilo Labudović

„Boje blijede, hramovi se ruše, carstva padaju, ali mudre riječi će izdržati“, zapisao je Edvard Li Torndajk, čuveni američki psiholog i profesor na Univerzitetu Kolumbija. A Riječ, koja, prema Bibliji, „u početku bješe u Boga i bješe Bog“ i koja ima moć da stvara svjetove, bića, mitove, prva je linija odbrane i poslednje utočište čovjeku koji, držeći do nje, drži prije svega do sebe i svog ukupnog digniteta. Riječi, zapisane i izgovorene, mogu biti spomenik veći od egipatskih piramida ali i krst za raspinjanje ili i stub srama na kojem se umire prije smrti. Čovjek iza sebe ostavlja mnoga materijalna dobra koja svjedoče o njegovom postojanju i trajanju ali malo koje materijalno dobro je izdržalo probu i iskušavanje vremena kao Riječ. Ona, bilo uklesana u kamen, zapisana na papirusu,  guščjim perom, utisnuta Gutenbergovim slogom, olovkom ili kompjuterom, civilizacijski je trag po kojem se prepoznaju vrijeme i njegovi akteri.

Tragom Riječi, one koja je više od pojma i znaka, one koja nije rečena da bi bila zaboravljena, da bi je pokrila prašina vremena ili „prohujala sa vihorom“, ovih dana sam stigao do knjige „Nema predaje ni bogovima“, atuora dr Momira Bulatovića. Posthumna zbirka njegovih kolumni koje je u poslednje dvije godine života pisao za rusku agenciju „Sputnjik“, u izdanju kuće „Vukotić media“, s jedne strane je svojevrstni javni čas anatomije vremena burnih dešavanja koja su iza nas a, sa druge, veoma analitičko i skoro proročko predviđanje onoga što nas čeka i kuda idemo.

Dotičući se raznih tema, uglavnom onih koje je diktirala dnevna politika, dr Bulatović znalački, nenametljivo ali argumentivano do mjere koja ne ostavlja pravo na prigovor, analizira pojave, tumači uzroke, demistifikuje obmane, pravi uvjerljive portrete ključnih političkih djelatnika i upozorava na mogući razvoj prilika i posledice koje one uzrokuju. Kratki ali jezgroviti osvrti, pisani jednostavnim i laicima razumljivim jezikom, mnogo su više od dnevnog reagovanja na dešavanja i pojave. Analitička dubina, ozbiljnost opservacija, profesorska distanca koja omogućava nepristrasnost, ovim kolumnama pribavlja pravo na trajanje van i nakon vremena dešavanja o kojima se piše. Čitani i danas a, ubijeđen sam i za ko zna još koliko dugo, ovi tekstovi nijesu ni najmanje izgubili na aktuelnosti i u njima se i danas mogu prepoznati tragovi današnjih zbivanja.

Posebnu vrijednost ovih kolumni i knjige u cjelini, a koja je, po svemu sudeći, samo prva u nizu izdanja kojima će biti obuhvaćen prebogat opus Momirovih tekstova, intervjua i izlaganja, svakako čine preporuke i upozorenja kojima autor nudi moguća rješenja i izlaze iz ćorsokaka, političkog, ekonomskog i moralnog, u kojem smo se našli. Bogato političko iskustvo, sticano na najodgovornijim političkim i državnim funkcijama, u jednom od najtežih i najturbulentnijih vremena kroz koja smo prošli i kao narod i država (države), upotpunjeno vanrednim teorijskim znanjem univerzitetskog profesora najviših referenci, čine njegove analize i savjete vrijednim ozbiljnog razmatranja. Iz tog ugla, ova knjiga predstavlja svojevrsno uputstvo aktuelnim političarima, naročito onima koji ovih dana preuzimaju odgovornost za političku i ekonomsku sudbinu Crne Gore.

Tu je, prije svega, upozorenje da mantra o članstvu u Evropskoj uniji zamagljuje činjenicu da je njeno proširenje na Balkan krajnje neizvjesno i da je ovo obećanje više u funkciji sedativa razbuktalom Balkanu nego što je realna opcija. Pitajući sve one koji mašu evropskim barjakom i ističu je kao „izbor bez alternative“ mogu li se sjetiti bar jednog njenog uspjeha, Bulatović ukazuje na Evroazijsku uniju kao moguću i veoma ozbiljnu alternativu EU utopiji. Jer, kaže on, „od Brisela nema glasa razuma i spasa“. Ukazujući na brojne zablude i kriminal dosadašnje vlasti Crne Gore, Momir Bulatović u jednoj od kolumni upozorava da „pogrešna politika uvijek prerasta u glupu“ a da se „budale traže i nalaze na berzi“! „Izučavati istoriju, ali je ne mijenjati“, savjetuje dalje Bulatović, osvrćući se na pogubnu spoljnu politiku Crne Gore i Mila Đukanovića čijem je „spasavanju“ podređen i žrtvovan stvarni istorijski i akuelni nacionalni interes. Osvrćući se u više tekstova na pristupanje NATO paktu, Momir vrlo razložno i ubjedljivo ukazuje na činjenicu da je ova vojna alijansa samo oružje američke spoljne politike u kojoj se mijenjaju sredstva i retorika a cilj – uski američki interes – ostaje uvijek isti, kao i na to da su svi oni koji su bili njeni promoteri samo potrošna roba sa vrlo ograničenim rokom upotrebe.

Na kraju, kad se okrene i poslednja stranica ove zbirke veoma interesantnih tekstova, kao lajtmotiv svega pročitanog ostaje najozbiljniji savjet i upozorenje političkim liderima: „NE KRADITE, NIKAD“!!! Stoga ovu knjigu, osim onim brojnim poštovaocima lika i djela prvog demokratski izabranog predsjednika Crne Gore, najozbiljnije preporučujem svima koji se bave politikom ili su umislili da o njoj sve znaju. Imaće šta da nauče, jer knjiga je prepuna „riječi koje su izdržale“. I na samom kraju: u ime svih koji su voljeli i cijenili „Brka“, javno se zahvaljujem asocijaciji „Mlado Berane“ na veličanstvenom bilbordu koji podsjeća na Momira i njegovu ISTINU. Riječ i parola koja je izdržala i nakon što se on preselio u vječnost i uspomene.

Pročitajte JOŠ: