Licemjerna diplomatija

Tokom susreta sa ruskim patrijarhom Kirilom „Milo Đukanović je ukazao na odnos poštovanja vlade na čijem je čelu prema djelatnosti Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve i lično mitropolita Amfilohija.”

Toga nema u saopštenju Gospodarevog kabineta. Bruka dvostruka. Prva, jer je teško povjerovati da Gospodar ima bilo kakav osjećaj poštovanja prema SPC, a još manje prema mitropolitu Amfilohiju. Svi znaju da je njegov režim učinio sve što je mogao da zagorča život pravoslavnim Srbima u Montenegru. Čemu li je služila ta licemjerna izjava, osim da pokaže da Gospodaru ništa nije sveto kada može ruskom patrijarhu u oči da kaže ono što Kiril dobro zna da nije istina.

Zato je pukla i druga bruka, jer je patrijarh ruski opalio diplomatski šamar Gospodaru, jednako jak i pravedan kao onaj što ga je Sveti Nikola lupio jeretiku Ariju na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji, naglasivši „značaj mirnog, stvaralačkog razvoja života kanonske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, pored ostalog i za stanje odnosa između Rusije i Crne Gore”.

Time mu je rekao da zna da Gospodar ne govori istinu, a upozorio ga da ga Putin neće primiti, kao što je to već jednom odbio, sve dok se Milo ne vrati Bogu i božjoj pravdi, poštovanju pravoslavlja, a time i srpskog i ruskog naroda. Naravno, uz to treba i da se pokaje za svoje grijehe kojih je toliko da nema te sakristije u koju bi oni mogli stati. Ruski patrijarh je svojom izjavom diplomatski rekao da ni državni odnosi između Rusije i Crne Gore neće ići dobro, ako Gospodar ne prestane da maltretira srsko pravoslavno sveštenstvo, jer Putin poštuje Rusku pravoslavnu crkvu, za razliku od Gospodara koji se podsmijeva kanonskom ustrojetvu pravoslavne crkve podmećući joj svoje kukavičje jaje policijeke, lokalne crkve, kako je nazva patrijarh vaseljenski Vartolomej, odnosno crkve jeretika i otpadnika Mihaila.

Sjetimo se da je Mihailo, poznatiji kao Miraš Dedejić, raščinjen odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve i na njega je bačena anatema. Po kanonima pravoslavnih crkava, svi pravoslavni patrijarsi su potvrdili tu odluku i predali Miraša prokletstvu.

Podrška Gospodara Stevu Vučiniću i Mirašu, uz proganjanje sveštenika SPC, ukazuje „na odnos nepoštovanja vlade na čijem je čelu prema djelatnosti Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve i lično mitropolita Amfilohija”, dakle suprotno od onoga što je rekao Kirilu. Tako se bruka Crna Gora.

Ova licemjerna diplomatija je svojstvena našim današnjim političarima koji o istoj stvari jedno pričaju nama, drugo strancima. Naravno, to je samo uslovno rečeno diplomatija, jer tu o njoj nema ni zbora, no je u pitanju krajnji bezobrazluk, arogantna bezobzirnost prema visokim sagovornicima. Gospodar traži da ga zaštite od „nekažnjenog blaćenja države”, ali ko će državu zaštititi od njega kada je bruka na sve strane, kao u ovom slučaju sa ruskim patrijarhom. I ko je njega kaznio kada je „nekažnjeno blatio” Jugoslaviju, izdao Ustav na koji se zakleo, radio sa „turistima” iz Pulje koji su svi do jednoga na robiji? Sve najgore što je napisano u svijetu o Crnoj Gori u poslednje dvije decenije, nije skrivila Crna Gora, no on koji ju je svuda uspješno izbrukao.

Zaista, postoji li „efikasan i profesionalni državni organ koji štiti državu od permanentnog blaćenja”? Očigledno ne postoji. Jer da postoji odavno bi se pozabavio Gospodarom. Ili onom brukom u Milanu. Trebalo bi pročitati traskripte prisluškivanih telefonskih razgovora Gospodara sa Milanom, pa vidjeti šta je pravo blaćenje države!