Leskovačka Boka

Piše: Nikola Malović

 Boka znači usta, s vremena na vrijeme valja ponoviti. Tema ovog putopisa čija se radnja u Beogradu i Leskovcu dešava u drugoj polovini maja, biće rakija, geopolitika, leskovački roštilj, kad i priča o slikaru koji jede presnu hranu, svakodnevno trenira karate, i ima more Boke Kotorske na vrhu četkice.

Kada sam u februaru gostovao na jednoj beogradskoj televiziji, domaćica mi je bila Leskovčanka, kojoj sam kazao kako nikad nisam bio na Roštiljijadi, jer ta pučka i gustozna fešta uvijek pada u doba kada su Primorci uposleni kao mravi. Domaćica me, gle, uz osmijeh posavjetovala da nikad ne odem na Leskovačku roštiljijadu, na što sam upitno uzdigao obrve. Kazala je da tih dana ima ponajmanje leskovačkog roštilja, jer sa skarama i recepturama za ćevape i pljeskavice dođu na manifestaciju odasvud, ne samo meštri iz grada. U Leskovac, kazala je, treba ići bilo kada – mimo Roštiljijade. Odlučio sam da je poslušam…

Ova storija počinje u nedelju, 15. maja, kada sam se sa suprugom otisnuo na put preko Hercegovine i Bosne, jer je tuda Hercegnovljaninu bliže, do 550 kilometara udaljenog Beograda. Kod Dostane, moje kremanske dilerke klekovače, kupio sam rakiju za tasta, bome i za sebe, te nakon 11 sati vožnje, s malim skretanjem za Topolu – srpsku Toskanu – parkirao auto u Jevrejskoj. Tu smo nazdravljali raznim sitnim i krupnim uspjesima koji su se u familiji dogodili od prošlog susreta, kako je i red, i dogovorili da sledećeg dana pođemo u Dom vojske Srbije, na RakijaArt – izložbu oslikanih rakijskih buradi.

Zanimljivo: od 12 selektovanih slikara, sve poznatih imena, šestorica su burad oslikala morskim motivima. To me kao Primorca začudilo i poradovalo. Hrast je kao sud za rakiju produžio sebi život, baš kao što je i šljiva nastavila svoj vijek u rakiji.

Sa sociologom Ilijom Malovićem, najvećim srspkim poznavaocem rakije, autorom „Rakije“, gabaritne fotomonografije od kapitalnog značaja (Mladinska knjiga), našao sam se u Nušićevoj, da se rođački izljubimo, i popijemo čašu vina, budući da rakiju pijem samo na crveno slovo. Što misliš, Ilija, pitao sam ga, da li je moguće da za Pečat porazgovaramo na temu rata i rakije? Ilija je klimnuo glavom, kao vlasnik spoznaje da je rakija u svakom ratu konvertibilna valuta.

Priznao sam Maloviću, autoru intervjua za katalog, da od svih slikara sa izložbe, najviše prepoznajem poteze Zorana Krulja, na što je Ilija rekao: – Odlično! – jer je u galeriji „Singidunum“ bila u toku izložba Kruljevih slika. Dobio sam od Ilije umjetnikov broj i nevjerovatniju informaciju pride – da umjetnik, gle, živi u Leskovcu.

Ponekad se u životu motivi uklope kao prsti obje šake kad ih na to potakne velika kakva emocija. Slučajnost je drugo ime za providencu.

Sreo sam se sa jednim od moja tri beogradska izdavača koji je preda mnom izdao naredbu da treće izdanje „Boke Kotorske i Srbije“ ode u štampu, kad i roman „Galeb koji se smeje“ u prevodu na kineski. Proslavili smo vinom, ne rakijom, jer je bio dan običan.

Kada sam izašao iz galerije „Singidunum“, gdje mi je galeristkinja kazala kako valja znati da je Zoran Krulj asketa, nisam bio pri sebi. Taj je slikar prelio Boku Kotorsku u Knez Mihailovu ulicu. Napunio je galeriju zalivskoplavom bojom i sva je dešavanja oneobičio na način na koji to čini Vojo Stanić, mediteranski slikar iz Herceg Novog, ali kao omaž – skoro pa 100 godina starom crnogorskom slikaru sa bokeljskom adreseom.

Gostovao sam na popularnoj internetskoj televiziji i dobio 40 hiljada pregleda za sedam dana. Pričao sam da ako Moskva ne bude poražena, Zapad neće moći da poentira švabovskim resetima. Da se na naše oči nastavlja novi Veliki rat začet 1999, te da je bitka metafizičnija nego ikad. Na pitanje voditelja Rosandića ko su zapravo ti ljudi iz sjenke koji naše živote nevidljivim nitima potežu čak i protiv prirodnih saveznika, rekao sam da je prezimena nemoguće znati, jer nisu to samo poslovični Rokefelerovi i Rotšildi, ali ako bi odnekud trebalo da se opara globalistički džemper, valjalo bi nit izvaditi iz Vindzora. Evo i tema o kojima nisam pričao, iako su mi stalno na umu:

Svejetska zakulisa više ne krije svoje planove, te – pažljivom slušaocu, više negoli gledaocu – otkriva da je sljubljena sa vragom. Ako smo do 1999. i imali kakvih iluzija, sada su razbijene: zakulisa uživa u mučenju planete Zemlje, u ubijanju i sterilizaciji globalne populacije. Ja ne stojim na brdu sa koga se vidi bolje, već živim na obali mora, pa ne mogu da znam gdje je bila patrijarhova pamet da onomad poljubi ruku vatikanskom arhijeretiku, niti znam zašto su svi episkopi SPC ćutanjem koje je bilo znak odobravanja potvrdili da se Makedonskoj pravoslavnoj crkvi prizna autokefalnost. Da li je Amfilofije – sahranjen sa vlastitom ikonom kao svetac – napravio infrastukturu za autokefaliju koju će priznati prvo Fanar pa SPC, ili obratno? Zašto se naša crkva uporno ne oglašava u vezi sa dušepogubnim planovima Ljudi iz Davosa? Zašto se na naše oči ne uspravlja ta jedina kičma koju srpski narod ima? Konektovanje čovjeka sa mašinom znači gašenje homo sapiensa kao vrste. Sem balkanskih NATO-muslimana, muslimani širom svijeta vide šejtansko lice Zapadnog svijeta, i ne kidišu na Rusiju. Jedina evropska zemlja u kojoj se otvoreno može dati podrška ruskoj prilici da interveniše protiv projektovanog globalnog konc-logora i pakla na zemlji je Srbija, ali šta će Vučić u Davosu? Tamo je zato što mora. Među čitaocima sigurno ima onih koji su ga vidjeli po povratku u Beograd. Biće da je izgledao kao osoba koja je upravo primila infuziju otrova.

Sto smo godina supruga i ja planirali da na tri dana odemo u Leskovac. Duže od toga bili smo samo juna 2016, po mom povratku iz Hilandara (supruga me kao Penelopa čekala u Uranopolisu), kada smo četiri dana uživali u ljepotama poluostrva Sitonija. Čovjek sam koji ne zna što je to 7, 10 ili 15 dana odmora. S druge pak strane, potrudio sam se da život pretvorim u odmor, što može biti tema nekog drugog ogleda, pri čemu valja kazati već sada kako se život kao odmor dobija radom u kome čovjek sve vrijeme uživa. Rad kao igra treba da bude težnja svakog mladog čovjeka koji budućem sebi želi dobro.

Smjestili smo se u apartmanu u podnožju brda Hisar. I kao turisti krenuli u prvi obilazak grada, u subotu, 21. maja, na dan kada je obnovljena nesrpska a oficijelna Crna Gora uzela da slavi dan nezavisnosti, samostalnosti, suverenosti i čega sve već uprazno ne. Nismo planirali da uteknemo od festivala šovinizma koga su „čestitkama“ začinili i pojedini politički Srbi, no se tako, što bi rekao narod, potrefilo.

U Turističkoj organizaciji, oko 13.00, pred zatvaranje, stigli smo da ipak dobijemo brošure i kartu grada, te da kupimo 5-6 magneta, kako je već red. Na pitanje gdje će on da ljetuje, visok i lijep momak iz leskovačke Turističke organizacije kazao je da ide na Tajland. Supruga i ja smo se pogledali. Ako je rad uživanje, nije li onda sve igra…

U Narodnom muzeju kustoskinja Marina nam je opričala leskovačke vjekove s takvom posvećenošću da sam zatražio da je pohvalim pred direktorom. Želim da vjerujem kako će joj to pomoći da dobije zasluženo stalno uposlenje.

S obzirom da je iz nekih razloga na taj dan bilo nemoguće nastupiti pred leskovačkom publikom kao pisac, supruga i ja smo, smješteni u centru, otpješačili do prvog leskovačkog restorana.

Na kraju, uspeli smo se na brdo Hisar, i odatle gledali kako rumeno sunce zalazi za horizont. Počela je da pristiže omladina željna ljubavi, pa smo se makli, da mladosti učinimo mjesta. Potom smo na terasi s pogledom na Hisar pili vino, jer je bilo obično slovo.

Drugog dana poranivši i fotografišući sve vile usput, otišli smo na liturgiju u crkvu Odžakliju. Mnogo svijeta. Služba po starom obredu, s molitvom za oglašene, sa zatvaranjem dveri i navlačenjem zavjese. Gledao sam u čovjeka koji se tik do mene malo-malo saginjao, i sa kojega su kapale suze na pod. Bio je tu i razdragani autistični dječak od 10-11 ljeta. Dvije trećine žena imale su marame. Narod pobožan, dobar i uljudan. Iz crkve smo otišli ponosni, s vjerom u svoj narod, da bi se u porti mi upoznali, po dogovoru, s dalekim rođakom, prezimenjakom Dušanom, s kojim sam da li petnaest, da li već dvadeset godina u SMS kontaktu svake godine kada se valja uskliknuti Hristos se rodi!, ili Hristos voskrese!

Dušan mi je otkrio kako je njegov stric projektovao zgradu leskovačkog Narodnog muzeja, te kako su mnogi bosanski Malovići, potekli iz istog nam sela Duži, kod Šavnika, postradali u Jasenovcu. To nisam znao. Pa sam starijim članovima obalne porodice prenio, da svi zapamte.

Na pijaci je moja supruga pazarila takođe suvenir, leskovačke paprike tucane ljute, kad i slatke. Uveče smo guštali Leskovačko svetlo, vrlo ukusno pivo. Dopisivao sam se s domaćinom, čija nas je majka dočekala u subotu. Javljao se preko Vajbera iz Egipta, gdje je bio sa djevojkom. Stekao sam utisak, a možda griješim, da je tako daleko pošao da odalečenjem od rodne geografije prirodnim putem dobije dijete. Valja imati na umu da su svi apartmani u ulici Branislava Nušića bili puni čas parova, čas žena – koje su u čuvenoj klinici pokušavali da začnu nastavak.

U Boku smo se vratili u utorak 24. maja, na crveno slovo, nakon 15 sati putovanja, tokom kojih smo se načekali zbog mnogih radova na putevima, ali i zbog špartanja po divnim i plodnim selima južne Srbije.

U Novom Pazaru posjetili smo crkvu Svetih apostola Petra i Pavla iz 8. vijeka, ako ne i stariju, u kojoj je po pravoslavnom obredu kršten Stefan Nemanja. Crkva je nestvarna koliko je drevna, s karakterističnim, velikim i naherenim krstovima u porti. Na pitanje zašto ova pravoslavna svetinja nema ikonostas, o. Tomislav je rekao da su ga porušili Turci. Supruga i ja smo se pogledali, ne kao stručnjaci za kanon, ali kao vjerujući, koji znaju da neke stvari treba da ostanu nevidljive oku. Koliko godina iza Turaka treba da prođe da bismo kao narod krenuli trećim putem? Ni na Zapad, ni na Istok. Nego kao domaćini koji tumačeći je, žive od svoje Bogom blagoslovene njive.

(Izvor: Pečat)

Tri leskovačka restorana za tri dana

Čovjeku kome Veliki post postane užanca, ne dogodi se jednom da sanja kako intenzivno mrsi. Budući da smo o leskovačkom roštilju maštali 100 godina, supruga i ja odlučili smo da nakon ovlašne internetske pretrage i iza nekoliko preporuka, tokom tri dana damo šansu trima restoranima do kojih je lako doći pješke.

Prije sve gastronomske kritike valja kazati kako smo mi unaprijed, i to blanko, dali Leskovcu tri Mišlenove zvijezde, u šali kaže li se, jer tri Mišlenove zvijezde dobijaju oni restorani do kojih se putovanje planira.

Dvije pak zvijezde dobijaju restorani u koje valja svratiti kad si na putu, a jednu dobijaju restorani koji su izvrsni u svojoj kategoriji.

Mi smo, dakle, zbog restorana i leskovačkog brenda, planirali put koji je cijenu jeftinog leskovačkog roštilja uznio u nebesa. Pazimo…

U subotu nas je u poznatom leskovačkom restoranu dočekao Neša, verzija Pikca iz Vratiće se rode, neodjeven kao konobar, ali ljubazan od početka do konca, u baštici oivičenoj saksijama s procvjetalim muškatlama. Dva puta po deset ćevapa sa prilozima od pomftira, luka i pečene ljute papričice, stigli su u očekivanom vremenu, kad i tople, divne, hrskave dvije lešinje. Ukus za 5.

U nedelju smo, 22. maja, na takođe 4-5 minuta hoda od apartmana u ulici Branislava Nušića (ovo je treći put da se u tekstu pominje Nušićeva), otišli do čuvenog restorana na čijoj nas je nimalo uređenoj terasi dočekao konobar Bata odjeven ipak kao konobar. Da nije bilo crveno slovo, i da nismo naručili dvije šljive, pivo, deset ćevapa, šljeskavicu i domaću kobasicu sa prilozima, te salatu od ljute pečene papričice, ne bismo lako premostili čekanje na drugi po redu leskovački objed. U polupraznoj kafani čekali smo preko svake mjere. Ali je jelo bilo ukusno, s lepinjama ne tako lijepim kao prethodnog dana. Uvijek bismo pojeli samo jednu, a drugu prerezali nožem, napunili obično preostalim ćevapima, i ponijeli na terasu s pogledom na Hisar da je – unutar priče o tome u koje ćemo prvo more posla uroniti po povratku na more – zaguštali, podijeljenu supružanski, na pola.

U ponedeljak, 23. maja, otišli smo do poznatog i preporučivanog restorana koji, avaj, nije imao baštu. Okej, nagledali smo se na kanalu 24Kitchen mnogih mjesta koje nisu prezence, ali nude vanrednu hranu, te smo po preporuci slikara Krulja, osim 10 ćevapa, naručili i po dva leskovačka uštipka (meso kao za ćevape ali sa mrvom sira i začinima), domaću kobasicu, pečene ljute papričice i pomfrit. Mlađani konobar Jovan zaboravio je da donese prilog, pa smo ga čekali dok se roštilj skoro pa ohladio. I Jovan je, kao i druga dva konobara dobio bakšiš jer smo u Leskovac došli u dobroj namjeri, dobro raspoloženi. Drukčije ne valja putovati, ili što kaže ona pjesma: Ako nekog boli glava, nije triba doći na more.

Svrha: U pravu su svi koji spekulišu da je u Nišu roštilj bolji nego u Leskovcu, kao možda i oni koji se kunu da je u Beogradu roštilj bolji nego u Leskovcu i Nišu zajedno. Ima u tome smisla. Restorater s nadimkom Bure, o kome se priča u leskovačkom Narodnom muzeju, i čiji se lik vidi na uvećanoj fotografiji, imao je kafane i u Leskovcu i u Nišu.

Za razliku od Leskovca koji je grad lijep, ali geografski i ekonomski skrajnut, Beograd je prigrlio najbolje ljude s juga koji em znaju da raspale vatru pod skarom, em znaju da izgovore glas tč – što je, šala kaže, inicijalna kvalifikacija da se čovjek uspješno počne baviti roštiljem!

Ne imenujući tri restorana za tri leskovačka dana, svima sam im na Fejsbuku dao petice.

Da nude i ukus upakovan u uslugu i ambijent, možda ne bi u prvo vrijeme mogli da podignu cijene, ali bi time sebi dali na ozbiljnosti, kad im dođe gost sa strane. U svijetu koji planira putovanje da bi u određenoj geografiji zaguštao jelo poteklo baš iz tog okruga – sigurno postoji gastro-kritičar koji može da proslavi neke od dobro vođenih restorana. Provinciji je ostalo da odustane od odmahivanja rukom. Svi treba da se trudimo, čak i dok gledamo da sve ide u tri lijepe.

Jer, ko ne postane bolji, postaće gori.

U ateljeu Zorana Krulja

Na dogovoreni je susret u centar Leskovca Zoran Krulj (1957) došao na biciklu. Prepoznali smo ga po fotografiji sa plakata za izložbu u beogradskoj galeriji „Singidunum“. Nije prošlo ni tri kvarta od ure, već smo bili u ateljeu slikara rođenog u Podgorici, koji od djetinjstva dobar komad godine provodi u Herceg Novom. On je jedini čovjek koji u podne i u ponoć može da zakuca na vrata obalnog slikara Voja Stanića. On je jedini čovjek kome je Stanićeva pok. supruga, znana kao peršona koja nerado ili pak izuzetno poklanja Stanića, poklonila Stanićevo platno.

Zoran Krulj je, stekao sam utisak, najbolji slikarski prijatelj najpoznatijeg crnogorskog slikara. Vrijeme nije teklo dok je Krulj, uz osmijeh, tumačio Stanića, slikara koji nije vjernik tumačenja vlastitih platana.

U ateljeu Zorana Krulja, u kući punoj slika, nadisali smo se terpentina, do mjere da nam je i grafika „Ribar“ s umjetnikovim potpisom i posvetom, mirisala na nj.

Zanimljicvi su bili odgovori na pitanja kako neko ko je rođeni Podgoričanin, leskovački zet, priznat od cehovskog Beograda, može da slika Boku kad je od nje fizički odvojen tokom većeg dijela godine? Čovjek se u mladosti formatira, kazao je Krulj, a ja sam se formatirao i u Herceg Novom, stoga je nemoguće da bilo kada smetnem sa uma sve zalivske boje i sve simbole. Pod simbolima Krulj, dakako, nije mislio na istorijske ili političke, već na geografsko-mentalitetske, na pomorce, na galebove, na rtove, na ostrva, na metafiziku Primorca koji nije ujedno i pomorac, ali je od vrste stalno zagledane u more. Po tome smo slični, pomislio sam, Krulj i ja.