Leptiri sa lepim glavama

Piše: Sveštenik Gojko Perović  

Leptiri sa lepim glavama
Leptiri sa lepim glavama
Ne mogu da žive u stiskama
Već u polju među travama
I na cveću među liskama

Leptiri sa lepim krilima
Ne mogu da lete noćima
Već u boji sunčanog ćilima
I u bašti među voćima

Leptiri sa lepim šarama
Ne mogu da žive u sobama
Već sa nežnim bubamarama
U cvetnim garderobama

Leptiri sa lepim ćudima
Lete vazdušnim prugama
Sa nekim lakim tugama
U svojim sitnim grudima

Dođe mi, neki dan, u ruke, ova gotovo zaboravljena pjesma Ljubivoja Ršumovića o ljepoti koja se ne može svezati niti ograničiti ničim zemaljskim. Lakim jezikom dječije pjesmice, kao da se igra, kao da nas zabavlja… Ljubivoje pravi Ršum u našim srcima, podsjećajući nas na to da istinska ljepota za kojom čeznemo, i kojoj se divimo, ne može da stane u naše zemaljske „sobe“ i „stiske“, ona ne podnosi tminu „noći“, već nekim „vazdušnim prugama“, u „poljima“ i „baštama voćnim“ izmiče našem dohvatu, ostaje čežnja i neostvarena želja, zbog koje često patimo, a bez nje, opet, ne možemo.

Prosto sam zapanjen dubinom ovih stihova, koje sam tokom cijelog djetinjstva nosio u pameti kao površni opis prirodnih ljepota, napisan da bi se djetetu što naposrednije približilo njegovo okruženje, – i ništa više od toga! A sad vidim da nije tako. To vidim poslije toliko biblijskih pouka o ljepoti Nebeskog carstva koja je nedostižna našim čulima, poslije Njegoševog pjevanja, u kome neki nespretno čitaju platonističko prezrenje materije, a ja bih rekao samo vješto a bolno (jednom riječju – tragično), prikazivanje naše nemoći da svojim riječima, i sopstvenim poimanjem, iskažemo žudnju za Onostranim, onim Najljepšim i Najvećim.

Njegoš kaže: „Čovjeku   je sreća nepoznata“! Pa nastavlja: „Prava sreća za kojom vječno traga, on joj ne zna mjere, ni granice“. Još dodaje za čovjeka: „ Što se više k vrhu slave penje, – to je veći sreće neprijatelj“!

Drugim riječima, isti lovćenski mudrac poručuje: „Naša zemlja, mati miliona, sina jednog ne mož, vjenčat srećom“. Na mjestima gdje se Njegošu pripisuje neoprezni upad u platonizam ( a prije će biti da takvi tumači neoprezno i brzopleto tumače Njegoša ), mitropolit Petar Drugi pjeva:

„Sve što blatnoj zemlji prinadleži, to o nebu ponjatija nema,
duhovni je život na nebesi, materije – u carstvu gnjilosti“.

Ova muka, bolje reći – ovo raspeće na kom se nalazi svaka slovesna ljudska duša, prouzrokovana je žudnjom za vječnom i pravom ljepotom, za vječnom i pravom srećom, a tu i takvu žudnju, ljudsko biće često pokušava napojiti na plitkim mjestima ovozemaljskog bivstvovanja. Zato umjetnik zapaža da ono što je istinski lijepo, ono što stvarno vrijedi, nosi u sebi jedan žig nepristupačnosti.

Možda baš zato Njegošev najhrabriji lik, neustrašivi Vuk Mandušić, osjenjen neprolaznom ljepotom, na zemaljskom licu mlade Crnogorke, panično i u strahu bunca: „Al je đavo, ali su mađije, al je nešto gore od oboje“! Sve ono što je zemaljsko, ne može nas istinski zadovoljiti, niti nam može ugasiti tu iskonsku žeđ. Gospod Isus Hristos kaže Samarjanki, da od zemaljske vode – ljudi svaki put ponovo ožedne, i nemoguće je biti sit i zadovoljan, ako se čovjek samo njome poji.

Zato su nastali i ovi Njegoševi stihovi:

„Nema dana koji mi želimo, nit blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati? Ko l, pučini zabranit kipjeti?
Ko l granicu želji naznačiti?“

I upravo zato, oni leptiri, tako otmeni i tako nadzemaljski u svojoj ljepoti, i u svojim uzvišenim lijepim ćudima,  sa svim svojim neizrecivo lijepim šarama i krilima, ipak, „lete sa lakim tugama“ u svojim malim, sitnim grudima.