Laki je malo nervozan

Piše: Emilo Labudović

Predsjednik je opet vikao na nas. Galamio je, pjenio, modrio u licu, i na sav glas upozoravao da će… te ovo, te ono… samo ako mu neko nasrne na „kuću“. Ne bih o tome kako se zovu oni koji viču ispred kuće kao upozorenje onima koji bi da nasrnu na nju, ali bih ga rado priupitao s koje je strane (spolja ili iznutra) kuća napadnuta i koje su to zvjeri „napadači“… ali čemu kad predsjednikovo vikanje i nema neke veze sa mogućim odgovorima.

Jer, predsjednik još od kako je predsjednik ovoga i onoga uglavnom samo viče. Uzalud prebiram po sjećanju, po novinskim isječcima, intervjuima, govorima… i ne mogu da nađem jedan jedini momenat kad predsjednik nije vikao, galamio, prijetio… i branio ono što on zove „svojom kućom“. Ako neko i zna neki takav momenat, za neku predsjednikovu toplu, ljudsku, roditeljsku, svenarodnu riječ, valjalo bi da se zabilježi i upamti, lijepo bi mu stajale u biografiji. Ličio bi, makar u biografiji, na čovjeka sa svim plusevima i minusima koji idu uz tu odrednicu.

Predsjednik je od prvog dana predsjednikovanja (a bješe mlad i u džemperu) uglavnom vikao, galamio, pjenio, prijetio….Samo je, od situacije do situacije, a uvijek uz „situaciju“, mijenjao one na koje je vikao. Na antijugoslovene, na antisrbe, šahovnicu, liberale, a onda je promijenio ćurak (i obukao „lister“) i nastavio da viče, galami, prijeti, pjeni… na one druge, na Srbe pogotovo. A pošto predsjednik „predsjedava“ već tri decenije i kusur, gotovo smo mu svi došli na spisak. Mi Srbi, posebno. A kad smo mu već došli na spisak, onda nam je sve po spisku. Do devet koljena. Vadio je onu stvar i urinirao po nama kad god mu se pridiglo, a pridizalo mu se svako malo, čim bi i makar pomislio da mu se neko i sjenci primiče. E, sad, neki tvrde da su tome „pridizanju“ pripomagale neke zabranjene supstance, ali ko bi to provjeravao… predsjednik je to, brale.

Danas se, očigledno, predsjedniku sve manje pridiže i tu više ni onaj prah ne pomaže koliko treba. Narod, „pokisao“ od njegovog iživljavanja, potkresao mu je krila, pa mu je sada, umjesto one stvari, ostao samo – prst! Sad maše njime, prijeti, pljuje i psuje jer osjeća da mu je „kuća“ i sve u njoj napadnuto. A da ima „kuću“ i svega u njoj – ima. Radilo se, štedjelo, a platica fina, pa se nakupilo. Pridodao brat, sin iz pelena počeo da privređuje, pa kumovi, pa šira „familija“… i eto – puna „kuća“! Toliko da ga čini „najkućevnijim“ među sve predsjednike. I sad je predsjednik nervozan jer sluti da bi mu se u „kuću“ moglo i zaviriti. Pa pobrojati imovina, sračunati računi, sračunati platice, i uporediti. Zato predsjednik, da bi odbranio svoju, viče, prijeti, galami, pjeni, pljuje i psuje kako nam je zajednička kuća napadnuta i on mora da je brani.

Jer, šta je predsjednik bez „kuće“? I svega u njoj, nakupljenog svim i svačim, za trideset i kusur godina predsjednikovanja. Jer, ako se ispostavi da je, osim „platice“, bilo žestokog džeparenja zajedničke kuće, predsjedniku bi se moglo desiti da svoju, na duži rok, zamijeni „kućom“ okruženom bodljikavom žicom.

Predsjednik je, očigledno, nervozan. I, još očiglednije, kako vrijeme odmiče i gasnu nade u povratak na stare pozicije, sve je nervozniji. Osjeća da nije dovoljno da samo on viče, prijeti, pjeni, pljuje i psuje… pa na mobu zove sve one koji još vjeruju da je predsjednik – predsjednik i mimo funkcije da, sa njim i u njegovo zdravlje, viču, prijete, pjene, pljuju i psuju (uz pivo i sendviče) kako bi „kuća“ bila zaštićena, to jest – njegova. Predsjednik se, uz to, davno odrekao Boga i Crkve (osim po potrebi) pa su njegovi vikači i psovači zapjenili, zaprijetili, a bogami i kamenjem, prvi put u istoriji našeg svenarodnog posrnuća, potegli i na Bogosloviju. Jer, šta su Bogosovija, Mitropolija, Crkva i sam Bog u odnosu na „kuću“ i predsjednika u njoj. I svega što je, vrijedan kao mrav prikupo dok smo mi, kao cvrčci, bacali brigu na veselje i svirali… da ne kažem čemu.

Predsjednik je, dakle, nervozan i viče, prijeti, pjeni, pljuje i psuje jer ima, a ne zna otkud mu. Ili zna, ali ne bi da i drugi znaju, jer ako se sazna… ode mast u propast i, kako bi to rekli mi staropodgoričani , niz „Pišine strane“!

Još od malena naslušao sam se bajki kako je lijepo imati ali da imanje osim uživanja znači i glavobolju. Vječiti oprez, oči na potiljku i strecanje na svaki šum i sjenku. A predsjedniku se namnožilo i sjenki i šumova, pa je zato nervozan. I viče, prijeti, pjeni, pljuje i psuje, zove na mobu, i ne silazi sa Ja(d)nog srvisa gdje su ga već učinili besmrtnim i nezamenjivim.

Učili su me da ne zavidim ničijem dobru i da se ne radujem ničijem zlu, pa ne zavidim ni predsjedniku ni njegovom „imanju“. Samo se često prisjetim genijalnog „budilnika“ beogradskih jutara, Duška Radovića, koji je govorio: „Mnogi ljudi žive skromno i spokojno. Ne uznemirava ih to što drugi žive mnogo bolje. Mogli su i oni živeti mnogo bolje, ali ih je bilo sramota“!

I nešto mislim, da bi nekoga bilo sramota zbog bilo čega, pa i zbog toga što „ima“, treblo bi da ima – OBRAZ. A predsjednik „ima“ svega osim njega. I zato je nervozan. I zato viče, prijeti, pjeni, pljuje i psuje. A karavan ide li, ide.

Emilo Labudović