Labudović: Duga nad Beogradom

Piše: Emilo Labudović

„Danas se desilo sve, i nije se desilo ništa“! Ovom rečenicom sam, 12. maja 1991. godine, započeo izvještaj sa referenduma o budućem statusu SAO Krajina koji je održan toga dana. Održan je u atmosferi velike napetosti. Čvrste riješenosti krajiških Srba da sačuvaju svoju državnu i nacionalnu samostalnost, s jedne, i oštrih prijetnji hrvatskih vlasti da će svim sredstvima sile spriječiti njegovo održavanje, s druge strane. Bio je to dan od kojeg je strepila ne samo Krajina, već i čitava Evropa. Stoga je bilo sasvim razumljivo što se u Kninu okupilo toliko tv ekipa i novinara da su, usled nedostatka smještaja, mnogi spavli u automibilima i kombijima. Televizija Crne Gore je te nedelje bila „dežurni tv – centar“ za cijelo s/h područje, što je podrazumijevalo i područje Hrvatske, i, s obzirom da tada nije bilo današnjih sredstava komuniciranja, izvještaj se iščekivao sa zebnjom i posebnim interesovanjem. Rečenica sa početka teksta, koju su tada prenijeli brojni svjetski mediji, proglašena je rečenicom godine. Ne zbog ljepote već zbog sadržaja. Sve potom bilo je – potom.

Da sam kojim slučajem bio u prilici da izvještavam o suboti u Beogradu, opet bih „pozajmio“ istu rečenicu. Jer, desilo se sve, bio je protest i bilo je mnogo toga što uz njega ide, a od čega je strepjela normalna Srbija, ali nije bilo ništa od onoga što su najavljivale brojne političke i anarhističke snage u zemlji i oko nje. Proglašena svojevrstnim „Danom D“, subota je, ipak, ostala samo još jedan stresni dan u novijoj istoriji srpskog naroda.      Ostavljajući po strani ocjenu ko je i koliko bio i jeste u pravu u ovom četvoromjesečnom natezanju srpskih vlasti i opozicije, juče se definitivno iskristalisalo nekoliko veoma bitnih stvari. Prvo, svima je postalo jasno da u Beogradu više nema mjesta za „Majdan“ i reprizu 5. oktobra. Milioni i milioni evra i dolara uloženih u pripremu nekakve „obojene revolucije“ slilo se u manji broj džepova osvjedočenih hohštaplera, ili su, kao plimni talas, otekli niz Savu. Stranim, posebno britanskim, centrima za destabilizaciju i disciplinovanje „neposlušnih“ preostaje samo da isprazne pepeljare jer se partija pokera završila tako da je „kuća“ prigrabila sav dobitak a „igrači“ (uglavnom) ostali kratkih rukava.

Takođe, definitivno je odigrana i potrošena glavna adut – karta na koju su sve vrijeme igrali organizatori protesta. Pad nadstrešnice na novosadskoj stanici, koliko god bio, a jeste, tragedija, i koji je bio početni motiv okupljanja, ostao je u dubokoj shenci i samo nemjerljiva tuga porodica postradalih. Navodna solidarnost sa tom tugom ubrzo se na ulicama pretvorila u cirkus i vodvilje svih vrsta i boja, i od svega su ostale samo blokade, šetnje, biciklističke utrke, traktorijade i navijačka groznica za djevojke i momke u dresovima škola i fakulteta.      Ispostavilo se, takođe, da je veliki broj te mladosti bio prosto nošen inercijom, bez dublje svijesti o tome šta zapravo hoće i koji im je krajnji cilj. „Hoćemo promjene“, bio je najčešći odgovor kojim su objašnjavali svoje žuljeve, umorne noge i neprospavane noći. Koje i kakve promjene, ostalo je nedefinisano, mada se i iz aviona vidjelo da o vrsti i obimu „promjena“ odlučuju oni, dobro plaćeni, opozicioni petokolonaši koji su, skriveni iza bunta mladosti, htjeli da ušićare fotelje. Ali, juče su studenti definitivno stavili do znanja da su naučili osnovne lekcije iz političkog sistema.      Promijenivši centar okupljanja, odmičući ga od ključnih institucija koje su bile glavna meta opozicionih šićardžija, pokazali su da „znaju za jadac“! Potom su, odbacivši objene redarske prsluke, igru proglasili završenom, uprkos vapaju Nataše Kandić da „oni na to nemaju pravo i da predstava mora da se nastavi“. Predstava je, ipak, završena, zavjesa je pala, a glumci su skinuli maske.   

Nadgornjavanje brojem okupljenih na protestu skoro i da nema neku svrhu. Bilo ih je koliko ih je bilo, ali više nego dovoljno da i vlast stavi prst na čelo i dobro promisli o narednim potezima.

Da još energičnije nastavi čišćenje svojih redova od korumpiranog i lopovskog kukolja koji se nahvatao po ćoškovima i budžacima državnog aparata. I da, što je ništa manje važno, pojača budnost kada je riječ o bezbjednosnim agencijama i spriječi infiltraciju onih koji rade za tuđe interese.

I na kraju, kao što uvijek i biva, u kućnoj svađi nema pobjednika. A ne treba da bude ni poraženih, osim, naravno, one strane podguzije koja se skriva iza naziva opozicije. Studenti su istjerali svoje (profesori pogotovo) a država je sačuvala stabilnost i elementarni mir, što je u ovim veoma turbulentnim međunarodnim okolnostima nasušna potreba. Sada preostaje da se sa beogradskih ulica pokupi huliganska srča, da se koliko toliko poprave traktori iz Pionrskog parka jer ide sjetva od čijeg će roda jesti hljeba i oni koji su im bušili gume i prevrtali ih. Da se đaci i studenti vrate u klupe koje su im jedini garant tog statusa, da rektor BU shvati da mu je kancelarija u Beogradu a ne u Briselu, a da vlast nastavi da još intezivnije radi i gradi. Tim prije što se primiče EKSPO, izložba koja će za dugi niz godina biti cjelovita lična karta Srbije u svijetu.

I, tako, desilo se sve i nije se desilo ništa. Pametnima za nauk dovoljno. A onima drugima neka ona slika  spuštenih gaća u Pionirskom parku posluži na čast i na obraz. Oni koji bi, uz domaću gamad, htjeli poslušnu i Srbiju na koljenima preostaje da sačekaju novi povod i priliku. Jer, po Marfijevom zakonu „sve što može da krene naopako, krenuće naopako“. Uvijek će se naći neka nadstrešnica, neki most, zgrada koji će popustiti ili zbog dotrajalosti ili ljudskom greškom. Jer, bezgrešan je samo Bog, a čovjek nije Bog.      Nad Beogradom, javljaju, provedrava i tamo put vojvođanskih polja vidi se duga. Biće bolje i biće dobro, kaže vjerovanje.

P. S. Znali iko stiže li onaj napaćeni Ivan?