La vita è bella

Ako smo nešto naučili iz filma Roberta Beninjija „La vita è bella“ (Život je lijep) iz 1997, sa istim njim, oskarovcem, Robertom Beninjijem u glavnoj ulozi – jeste da je život lijep uprkos svemu, ne samo tokom lokalnih i globalnih potresa, kad deboto stradaju svi, i Jevreji, i Srbi, i pauci, i Vizigoti… nego je život tropolušo i kada po džepu prebiramo žute banke za lebac i mlijeko, makar bili zatočeni u Srbiji i Crnoj Gori – koja republika srpska plus, koja srpska teritorija minus…

Na prvu loptu poređenje je neumijesno, ali ako uzdignemo fokus i saglasimo se pak sa Živojinom Rakočevićem, direktorom Doma kulture iz Gračanice i znalcem, po kome su naši tzv. državotvorni simulakrumi zapravo konc-logori 21. vijeka, onda imamo poentu. Do kraja vremena muškarci i žene će se sjedinjavati, rađati djecu, i za sitne šolde radovati unutar geopolitičkih rešetki. Na kraju, nije li Imre Kertes u romanu „Besudbinstvo“ rekao da mu je godina provedena u paklu Buhenvalda, uprkos logici, jedna od povlašćenijih u životu. Biće, što je ostao živ. Biće i da je Beninji čitao nobelovca Kertresa prije negoli je za sva vremena zaključio naslov: La vita è bella.

O tome sam svemu razmišljao dok sam minulih dana pod krošnjom prolistale smokve u Bijeloj lakirao obalne kamenčiće. Na srpskom se kažu obluci, a na engleskom pebbles, od kojih nema ljepših minijaturnih skulptura. Ti su kamičci savršeni stoga što ih je more vajalo vjekovima, talasima ih pomijerajući naprijed-nazad, uz beskonačne wush-wush šumove.
Da je vrijeme blizu vidimo po smokvi, je li olistala.
To je biblijski signal.

Smokva, dakako, olistava svake godine, ali mi ne znamo kada će se omča oko naših vratova zateći finalmente. Sreća pa smo uronjeni u doba posta, tokom kog imamo vremena da s ribom na jeziku ili samo s povrćem, mi porazmislimo o tome kakvi smo, ne samo ko smo, jer ako ljudi nismo, džabe što smo.

Po sred lakiranja stotina i stotina savršenih oblutaka – barabar s vijestima o izbornim rezultatima i komešanjima po svijetu – pod smokvom mi se dogodio prvi nacionalno deklarisani Bokelj koga poznajem, i sneveselio me, jer je kazao gdje i on, premda dobrostojeći, razmišlja da se odseli. A, u suve smokve!

Ko se na sličnu vijest ne bi sneveselio?! Na upražnjeno Bokeljevo mjesto ko to može doći bolji i viši?

Srpskocrnogorski mu je, kaže, ram postao uzak, te je s familijom spreman otisnuti se put uređene Slovenije. Da su njegovi pomorski preci to bilo kada učinili tokom minulih 500 godina, on danas ne bi kao roditelj brinuo unaprijed što to može izgubiti na ćupriji od svega što planira da dobije na mostu.

A da život na obali mora jeste lijep, ne svjedočimo samo mi kojima su oči poplavile od prevelikog gledanja u modrinu, nego znaju svi u čije se srce nije uselio demon depresije, maligne tuge.

Pred dobrostojećim nacionalnim Bokeljom – iako se zadojen mlijekom Slovenke osjećam Srbinom – lakirao sam one kamenčiće ne bih li svaku prirodnu minijaturu pretvorio u veknu hleba – ako Bog da još jednu turističku sezonu. Tisoč krat sam mogao odseliti se u Sloveniju, no sa saznanjem da bih se vratio moru, čemu bi, ampak, služio odlazak? Ljepota stanuje svuda, ponajmanje u novčaniku.

Neka mi čitalac ne zamjeri što bih na ovom mjestu, sav u slikama, go do pasa, želio da poskakujem pod zalivskom smokvom, kažiprstom pokazujući pupak, u slikovitom pozivanju na scenu u kojoj to isto čini Roberto Beninji pred fašističkom italijanskom djecom i omladinom.

Šta je pisac koristeći se pokretnim i nepokretnim slikama, sem smrt fašizmu, htio da kaže osim da su se zatvorske ćelije što ih zovemo državama smanjile, a vrijeme deboto ubrzalo?
Ništa više.