Quo vadis Montenegro: Kako smo od ruske braće postali zapadne sluge

Piše: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Negdje još u osnovnoj školi nacrtao sam grb Knjaževine Crne Gore na svesci, gledajući grb na kapi na fotografiji poznatog nikšićkog fotografa Milića Obrenovića, moga prađeda Šora Jelića iz Ozrinića, perjanika i uglednog čovjeka. Komunizam u punom jeku, i naravno, sada pokojna direktorka škole (kasnije vatrena pristalica DPS-a) me je kaznila, čak me je čupala za kosu zbog moga crteža, za koji sam odmah bio prokazan od strane partizanskih pionira, naučenih da u svojim redovima odmah uoče i prijave „petu kolonu“. Još tada se 13. jul slavio kao Dan ustanka naroda Crne Gore protiv okupatora i „domaćih izdajnika“. Slušao sam tada šta kažu prekaljeni borci i partizani, gledao film „13. jul“, ali sam slušao sebe, svoj glas i predanje predaka, te sam imao drugačiju percepciju tog 13. jula.

Sve do Milovog vakta, koji evo nikako da prođe – po onoj „poslije Tita – Tito“, tako i „poslije Mila – Milo“, odnosno neki koji ga u svemu kopiraju, dodatno brukajući Crnu Goru, koja bi, da može, od stida nekad uskočila u Jadransko more. Dakle, u Milovom vaktu se neko sjetio da u „Dan ustanka“ ugura i upakuje i Dan državnosti, da odluke Berlinskog kongresa prikaže kao Dan državnosti Crne Gore. Sad neuki i neupućeni misle da su nam zapadne sile dale državu, te da prije toga Crna Gora i Brda nijesu postojali, nego nam je to neko tamo priznao i dao. E pa – nije nam niko ništa priznao, ponajmanje Berlinski kongres, jer dok su se gospoda iz Berlina, Beča, Pariza i Londona kupali u kadama sa svježim cvijećem, Crna Gora i Brda su krvarile i kupale se u krvi da bi izvojevale slobodu.

Šta je sa hiljadu godina državnosti, od kralja Bodina do danas? Šta je sa državom Svetog kralja Jovana Vladimira, Nemanjića, Vojislavljevića, Crnojevića, Petrovića? To se ne računa, je li? Nego po ukusu zapadnih ambasada – oni nas priznali 1878. na Berlinskom kongresu i od tada, eto, postoji Crna Gora, za koju juče u Manitovcu na zidu, kod Nikšića, vidjeh da je neko napisao latinicom da je „vječna“. Čekaj malo, putniče namjerniče – ili postoji od 1878. do 1918, odnosno do danas kad je „otac nacije“, parama koje su pokradene od svih u Crnoj Gori, pokrao i referendum i stvorio privatnu, vazalnu državu koja nema suštinsku nezavisnost i suverenost!

Dakle, tek imamo državu 147 godina? Malo, brate, nešto. Ne bih se složio da nam je toga 13. jula 1878. bilo šta dato, posebno ne nezavisnost i država. Mi smo i prije toga imali knjaza i vladiku, organe – kakve-takve – vlasti; jeste bilo plemensko društvo, feudalnog tipa, ali imalo je obrise države: imalo je teritoriju, vojsku, perjanike, vlast – sve to je država.

Tu i takvu Crnu Goru, što reče i lijepo napisa onomad Goran Danilović, stvorio je narod stare Crne Gore, a Brda su se priključila i dala i svoju teritoriju. Kasnije su se priključila ostala plemena koja danas čine Crnu Goru. To formalno priznanje je izdejstvovala carska i sveta zemlja Rusija, koja je primorala Veliku portu u Stambolu i ostale zapadne sile da priznaju faktičko stanje na terenu. Nije to, dakle, bilo nikakvo davanje ni priznanje. Jer ko je priznao prvu državu – i od koga – ako smo mi bili 26. ili 27. priznati? Ko je taj koji vrši priznanje i ko mu je dao taj mandat? Priznanje smo mi imali vijekovima – na bojnom polju, a ne na kongresima, jer smo pokazali da za rat trebaju prava jaja, a ne jaja u prahu. Dakle, glorifikacija i davanje dimenzije Berlinskom kongresu je neosnovana. Rusija se, dakle, zalagala za nas vijekovima i dala nam je mnogo toga, jer bez nje nas ne bi bilo na mapi danas – a mi smo to čojstveno i ljudski posljednjih godina vratili Rusiji… kako? E, eto tako.

Da se vratim na 13. jul 1941, koji danas, u zemlji čuda, slave isti oni koji slave i 12. jul – ne kao praznik apostola Petra i Pavla, nego kao dan stvaranja ND Crne Gore pod pokroviteljstvom Kraljevine Italije i režima Benita Musolinija. Nikako da se odluče za koga su.

Za Krsta, za zelenaše, federaliste, bivše komite i saradnike italijanske oružane i okupacione sile? Ili su za Tita, Ljuba Čupića, partizane, komuniste?

Sve se izmješalo i u toj simbiozi raznih ideologija im smetaju samo JVuO – Bajo, Pavle, Jakov i ostali narodni „izdajnici“. Niko ni da pomene da su 13. jula i Bajo, i Pavle, i Jakov, i ostala vojska Kraljevine Jugoslavije bili i na Košćelama i na drugim bojištima tog kratkog ustanka koji su Italijani brzo lokalizovali. Dakle, nikako da se odluče da li su za kralja, monarhiju, grb Kraljevine Crne Gore s početka moje priče – ili su za petokraku, Tita, Ljuba i ostale komuniste.

Idu, gle čuda, na Sutjesku sa barjakom zvanične Republike Crne Gore (barjak je sa monarhističkim grbom – prim. aut.), a onda sa istim barjakom na Tompsonov koncert u Zagreb, i to sa majicama 369. legionarske divizije, koju su Koča Popović, Marko Jakšić i Radovan Vukanović razbili sredinom juna 1943. na Balinovcu, jedva izvukavši vojsku, ili dio nje, iz obruča. Uz ikonografiju zastave iz vremena NDH, koju je nosila 369. legionarska divizija. Čudan neki narod. Poštenije bi bilo izabrati stranu – kakva god da je – i biti na njoj, tako da će vas uvažavati i oni koji se s vama ne slažu. Suprotno tome, slavi se i kralj Bodin i bitka kod Tuđemila – iako Crna Gora nastaje par vijekova kasnije; slavi se 21. maj, 12. jul, 13. jul, Krsto, Tito, Ljubo, Sutjeska, Oluja… Slavi se „vječnost Crne Gore“, a onda 147 godina od postanka – ovdje nešto ne štima.

Na kraju, Crna Gora je sada takva kakva je – a takva je kao kad biste uzeli bocu najboljeg crmničkog vina, prosuli vino, a u bocu sipali sirće, a ostala etiketa vina. Pa kad probaš – osjetiš da to nije vino. Tako je danas s Crnom Gorom – ostalo je ime, a nekad ni to – no je zovu Montenegro, a sadržaj nije njen.

Na Svetog apostola Pavla, ljeta Gospodnjeg 2025.