Kultura

Piše: Slaviša Čurović

Ima dobrih i loših filmova. Uvijek će tako i biti.
Ima dobrih i loših podjela i to je usud trenutka i odabira. Nadalje, ima loših pozorišta, loših festivala i loših ulaganja u kulturu.

A opet, samo je do čovjeka koji i jeste najveći resurs svakog društva, pa i našeg.

Crna Gora ima jednu nevjerovatnu privilegiju koju je sama sebi dala, da sve nekako uravni, napravi nebitnim i smanji. Da sve zabašure velike rečenice, mahnito odabrani projekti i da svaki svoj mogući uspjeh unaprijed uništi.

Na nivou razmišljanja o prošlosti i naših rasutih talenata, vjerujem da smo, po glavi stanovnika, najveći izvoznik talenata skoro u svemu. Naše prve generacije, van ove zemlje, su postizale takve neslućene uspjehe radeći u drugim zemljama da se prosto čovjek ne zapita kako je mogućno da u svojoj zemlji nisu dosegli i nisu mogli to isto?

Naše druge, treće i četvrte generacije su radile isto ovo od Amerike do Australije, od Kamčatke do Argentine.

Ne stoji ovdje činjenica da smo premali ili nezanimljivi kao takvi velesilama u kulturi. Ovdje je stvar samo o nama samima, da smo se svakom svom narugali ako je htio dalje, više i bolje, a kada je isti taj to postigao negdje drugo, bježeći odavde zbog nemogućnosti iskazivanja u svom društvu, mi smo ga se odricali, procjenjivali koliki je izdajnik i grčevito mu branili da se iskaže baš kod nas, čuvajući pritom osrednjost i dovodeći sve u istu ravan, a uspjehe naših ljudi u svijetu karakterisali kao incidente koji se ponavljaju s vremena na vrijeme.

Lubarda, ništa, Vukotić dobije jedinog jugoslovenskog Oskara, ništa, Jagoš Marković umre, sad smo se sjetili da je iz Njegoševe ulice krenuo, onomad Živku Nikoliću drže panegirike oni koji su ga sistematski ubijali, a film mu nezavršen držali u bunkeru 25 godina.

Stijović? Bećković? Velimirović? Nama je “gost” Petar Božović, ako se ko sjeti da odigra nešto u našim pozorištima. Nama je “Mali Budo”, film koji je zablistao prvi u povratku bioskopima, strana proizvodnja?!?!

Razmišljam od podjeli CNP-a, koju mogu sjutra dogovoriti da malo mozga ima.
Ako nema 20 genijalnih glumaca i glumica koji drže repertoar pozorišni i bioskopski od Triglava do Đevđelije, a da nisu nikada pozvani u CG ili ako jesu onda je to na kašikicu, ja ne znam azbuku.

Umjesto da Grad Teatar planira ovakvo nešto za 2024.ili 2025.mi se bavimo pokušajima jugoslovenskog teatra bez ikakve strategije.

Festival u Herceg Novom, nasljednik Pule, otvaramo rumunskim filmovima bez gledalaca, bez ideje da se dovede sve što imamo iz bivše nam domovine i privuče publika.

Ukinut odavno Mini-Fest u Podgorici, niko se nije sjetio da obnovi.

Barski ljetopis tavori kao provincijalno čedo samodopadljivosti.

I tako redom. Čega je ovo dokaz? Gdje nam je nacionalni savjet za kulturu? Pa imamo jednog Borisa Liješevića, jednog Danila Bećkovića, jednog Andriju Miloševića, Moma Otaševića, Marka Baćovića pa redom, tako do makar 50 imena iz svih oblasti kulture koji bi mogli da sjednu, dogovore se, da im se da sloboda i naprave u najljepšoj zemlji Evrope takve stvari koje bi bile naš kulturni ponos.

Gdje je “Gorski vijenac” na sceni CNP-a? On mora stalno biti tamo, kao “Hamlet” u Engleskoj.

Gdje su predavanja ovih ljudi našim mladim stvaraocima?

Šta je to država promislila kao strategiju za najvažniju oblast društva?

Je li se pomislilo inkorporirati u ovo društvo i svako iz Crne Gore ko je ostao da se tu bori sa vjetrenjačama a radi u kulturi, pa da se daju smjernice svemu.
Ili je i dalje najvažnije da kad neko ode odavde da radi van i pravi genijalne predstave i filmove i da stvara muziku i note i slike i skulpture, da kad umre sjetimo se da je “odavle”.
Pa mu se jedna emisija pripremi i da omaž na RTCG?

Je li to mjera našeg promišljanja o onome za šta je Čerčil rekao “A šta ćemo braniti?”. O Kulturi.

Šta mi branimo?

Da svako ko ode ne mora da se vraća, već da je poželjno da se nikada ni ne vrati, da mu se ogadi sve i kad bi to htio, te da se osrednjima i netalentima podijele zvanja i da tako ušuškani brane sebe od samih sebe.

I nas koji smo otišli da bi radili kad se već 100 godina o ovome niti misli, niti razgovara, niti dogovara, već se mantra ” A pušti, on je poša’ za…” proglašava jedinim sredstvom kojim se označava naša kulturna baština.

Ne znam za sličan primjer u Evropi.

Nema sličnog primjera nigdje.

Ali nema ni Crne Gore nigdje.

Jer mi svoje tjeramo, zaboravljamo i ne radimo ništa da ovo parče zemlje u Evropi pretvorimo u najelitniji kulturni dio te iste Evrope.

Kažu mi da je nemogućno?

Ja kažem da možemo, samo niko nije imao petlje ni znanja da proba.

Ali samo da ovo ne ostane moja utopija, sistem se mora pobrinuti da se ideja učrvsti, osmisli i realizuje.

Za to je potrebno samo jedno.
Volja.

I ono drugo.Najvažnjije.
Ljudi.
Naši ljudi.