Krvave gaće i diplome

Piše: Goran Danilović

Ne znam ko može, a ko ne, u našu Vladu, samo znam da je to nametnuto kao sudbonosno pitanje.

Nisam više parlamentarac ali ću uvijek i svim srcem boriti da Skupština postane dom političke i državotvorne snage, a ne kabare poniženja, vašar neukusa i taštine. Ako nam Vlada i dalje bude Bog i batina, a Skupština grdna utjeha za one koji se nisu dohvatili izvršne vlasti, ovaj minuli, izborni podvig naroda biće uzaludan i potrošen.

U Crnoj Gori štošta je mimo svijeta, pa su pitanja poredana po začuđujućem značaju , a odgovori su gotovo uvijek čudnije beznačajni.

Za početak, trebalo bi da pobijedimo višak samodovoljnosti, bolest za čije izlječenje treba više od vakcine. Ozdravićemo kada shvatimo da nismo najvažnija tačka na kugli zemaljskoj, kada umjerimo svoja očekivanja, nadanja i sposobnosti.

Budućnost Crne Gore ne zavisi ni od jednog pojedinca ma koliko bile značajne pojedine funcije. Ponavljajmo sebi svakodnevno da nam ne treba vođa nego istinska sloboda. Ministar nije mini star te stoga ničega zvjezdanog nema u tom poslu? Podsjećanje da je minister – sluga, makar kod nas, međutim, izaziva podsmjeh i ono čuveno podgoričko „važi brate“, ali ponegdje, širom Evrope, ima primjera da to „služiti“ i nije samo utjeha zaljubljenicima u slobodu. Ljekovito je, ipak, prisjetiti se i one narodne da svaki sluga želi da bude gospodar i da su najgori vlastodršci bivši sluzitelji. Mogli bismo nabrajati primjere iz bliže i dalje prošlosti ali suvišno je. Sve smo to već vidjeli i sada smo tu gdje jesmo. Ako zaboravimo podsjetiće nas surovost sjutrašnjeg dana.

Tramp je od Kovida bolovao najkraće od svih sedam ili osam miliona Amerikanaca. Jenkiji su odavno i od smrti napravili rijaliti. Kim Džong Un se zahvalio socijalizmu koji je jedini zaslužan što u Sjevernoj Koreji nema ni jednog oboljelog. Sjeverno-korejski socijalizam je odavno od rijalitija napravio život. Mi smo se do juče zahvaljivali Vladi na životu i smrti.

Izliječeni Tramp se korona-virusu smije u lice, a zdravi Kim plače i traži oprost jer nije uspio da ućini sve što je mogao? A da jeste? Šta bi tek bilo da jeste? Šta bi tek bilo sa nama da se nismo smijali i plakali u pogrešnim prilikama? Da se nismo zahvaljivali pogrešnim ljudima i zaboravljali prave?

U mirnim vremenima ljudi se posvete sreći ili njenom iščekivanju. Potresa nas svaka pojedinačna nesreća, patnja dalekog svijeta i sudar teretnih vozova u sjevernom Sibiru. Kada se čovjek navikne na smrt i bol, život izgubi cijenu. Od Kovida-19 umrlo nas je već više nego na Mojkovcu. Umrli smo ćutke, neslavno, „bez žrtve“, bezimeno i strašno. Mi nismo ni Amerika ni Sjeverna Koreja – to je jedini nauk iz ove priče. Biti svoj i brinuti o svom malom svijetu, naći mjeru i čuvati svoj način života, morala bi biti naša neupisana zapovijest. Ipak, samo je mjera mjera svih stvari šta god o tome mislio Protagora.

Odmjeren čovjek već je skoro mudar, a neodmjeren gotova budala.

Ko će biti novi ministri pitanje je od kojega se trese gora dok nam miševi raznose poslednja zrna imanja o kojemu je riječ.

Odgovori će biti lakši ako pitanja budu smislenija i na pravom mjestu.

Šta imaju namjeru da rade? Koji je naš put?

Hoćemo li da budemo gospodari ili sluge?

Ima li i jednog eksperta koji bi pristao da nam pomogne u borbi sa Kovidom-19?

Tražimo li i nude li nam se expertusi ili eklektici?

Prinuđenost da „apliciramo“ za ministarstva, da nas mediji svrstavaju u kolone, javni obračun biografijama polako ali sigurno uvodi nas u mističnost ezoterije gdje samo posvećeni razumiju cilj i svrhu?

Umiremo svakodnevno.

Padamo kao snoplje od bezdušnog virusa.

Odlazeća vlast množi skandale i čeka da nam preda kukavičje jaje vlasti nad ničim i svačim.

Navikli smo se na smrt.

Trebaće nam vrijeme da se naviknemo na život.

Trebaće nam složan tim hrabrih koji umiju da stvaraju iz ničega. Ekspert za borbu protiv organizovanog krinila, za presijecanje puteva droge i duvana mora imati jaka politička leđa, petlju kao niko prije i saznanje da će rizikovati život. Ko nije spreman za to nekaka pokuša sa ekspertizom u nekom sređenom evropskom društvu. Ružno je i napisati ali otrežnjujuće je – ko nije spreman da nosi krvave gaće neka ne pokazuje diplomu. Ova država skoro osamdeset godina počiva na tajnoj policiji i tajnim računima. Za demontiranje sistema u kojemu iz sjenke upravlja polusvijet potrebna je žrtva, i to ne politička, nego lična. Trebaju nam i pripadnici, politički predstavnici, manjinskih naroda. Trebaju nam zbog onih koje predstavljaju. Ne trebaju nam, međutim, njihove platforme koje su ranije usaglašavali sa DPS-om. Taj koncept i program doveo nas je do sunovrata i poražen je na izborima. Ovo je prilika i za njih da se promijene. Ne mora niko nikome da se izvinjava ali neki nemamo namjeru da čekamo oprost od onih koji su stražarili vreću arhilopovluka koji nas je razljudio i unesrećio. Sad ili nikad!

Ili da se beskompromisno borimo za svoj mali svijet ili da budemo glumci u lutkarskom pozorištu.

Ne znam ko može, a ko ne, u našu Vladu, ali dobro znam ko je mogao i morao u njihovu. Ne smijemo sličiti jer se sličan sličnome raduje.