Kraj Milove vječnosti. Početak crnogorske realnosti (Zašto se toliko dugo čekalo?)

Piše: Atanas Stupar

Čekalo se zato što se svim mogućim sredstvima promovisala i štitila država Crna Gora poistovjećena sa Milom Đukanovićem. Čekalo se zato što je despot, duhovno siromašan, neprosvijećen ideološki vođa i predsjednik partije jednoumlja, postao znamen i simbol države i njene viševjekovne istorije.

Onaj dio Crne Gore koji je još prije 20 godina tu ideologiju, njenog reprezentanta i baštinika pretočio u svoj jednostavan, iskren i opravdan glas otpora u vidu pokliča: Milo lopove! ‒ nazivan je izdajnicima Crne Gore. Uprkos tome taj poklič je sve jače odjekivao po crnogorskim dvorištima, ulicama, trgovima… Milu nije smetao. Bio je apsolutno neosjetljiv na ono što se o njemu misli, priča, uzvikuje. Stalo mu je bilo da ga niko ne ometa u onome na što se nameračio. A namjerio se na crnogorska bogastva stvarana stotinama godina. Milo ih je malo po malo pretvarao u svoje lično bogastvo. Dok je narod skandirao Milo lopove!, Milo se smijuljio i bezbrižno pelješio Crnu Goru. Javno izraženo narodno protivljenje lopovlucima Mila Đukanovića, od strane Milovih apologeta pripisivano je djelovanju stranih agentura, u prvom redu srpskog i ruskog svijeta i omraženog pravoslavlja. To što je duže od dvije decenije apolitični narod Crne Gore javno i glasno pričao o onome što vidi svojim očima pritom izgovarajući Milo lopove! iz nemoći i revolta ili ga iz straha u sebi tiho šapućući nije bilo dovoljno da se makar sociolozi zapitaju o kakvom se društvenom fenomenu tu radi. Na stranu zvanični državni organi Crne Gore od kojih se nikada nijedan nije zainteresovao za enormnu imovinu Mila Đukanovića koja je narodu bola oči.

Čak ni kada je čuveni magazin Forbs Mila Đukanovića predstavio kao jednog od najbogatijih evropskih političara procijenjujući mu imovinu na par stotina miliona dolara nijesmo dobili nikakav podsticaj da se zapitamo što Milu Đukanoviću uistinu znači Crna Gora. Naprotiv. Parlamentarne predstavnike naroda, onog naroda koji se Đukanoviću mogao suprostaviti samo prkosnom pokličom Milo lopove, kulturnije rečeno informacijom iz Forbsa, Đukanovićev režim je potkupljivao, vrbovao, svađao, proganjao, hapsio… Sve je to odlagalo i odlagalo i odlagalo Milov pad. Dodatni negativni faktor je bilo sistemsko sabotiranje prosvećivanja, civilizovanja i harmonizovanje crnogorskog društva donijetim i nedonijetim zakonima.

Za te duge godine trpljenja Milove vladavine nije opravdano reći da su nam ih pojeli skakavci. Niti su nam ih pojeli skakvci, niti nezasite horde Milovih poslovnih partnera, niti Milu podređeni mafijaši, ni šverceri pod njegovim državnim pečatom, ni dobro plaćeni politički pokvarenjaci, analitičari i demagozi …Te nam je godine pojela neizmjerna besramnost koja se nametnula kao uzor i standard crnogorskom društvu. Bez imalo stida, grižnje savjesti i zere sramote predsjednik države od naroda prepoznat kao Milo lopov okićen grbom i zastavom, propraćen apaluzima mnogobrojnih pristalica i svečanim izvođenjima himne lebdio je iznad svega i svačega u Crnoj Gori uzimajući ono što mu treba i uništavajući ono što mu smeta. Kliktanje u slavu takve Crne Gore je završeno. Crna Gora nije mogla ostati vječno takva.

Slogan Da je vječna Crna Gora osmišljen i lansiran iz Milovog partijskog štaba doživio je krah drugog aprila 2023. godine. Završila se vječnost Milove Crne Gore. Pobijedila je očigledna Crna Gora u kojoj će se afirmisati realnost. Naša realnost.

U duhu realnosti istorijski kalendar Crne Gore povezivaće drugi april 2023. godine sa jednim novim sloganom. Taj slogan glasi:

„Država se srama oslobodi, od danas je lopov ne predvodi“.

Melodična pjesmica. Lako je upamtiti.

Što se tiče vizije nove, postmilovske Crne Gore valjda ćemo se složiti da je od vječnosti koju smo svojoj voljenoj državi namijenili važnije da se u Crnoj Gori prestanemo izrugivati onim zakonima koji postoje od početka pismenosti i civilizacije a sadržani su i u Božjim zapovijestima multikulturalnih i multivjerskih društava na koja i Crna Gora pretenduje kao na svoje vrijednosti.

„Ne ukradi“; „Ne ubij“, „Ne svjedoči lažno protiv bližnjeg svoga“… tokom vladavine Mila Đukanovića ne samo da se nije poštovalo u Crnoj Gori već se i propagiralo sa najviših državnih adresa da ta načela predstavljaju zaostatak prošlosti i da se krađe, ubistva, lažna svjedočanja dešavaju svuda i da ih mi moramo prihvatiti kao normalnost jer smo društvo u tranziciji i na putu borbe za očuvanje sopstvenog identiteta. Od Milovih podržavalaca mali broj njih se pitao za koji identitet se to bori njihov slavljeni predsjednik. Suštinu tog identititeta gledamo poslednjih mjeseci maltene svake večeri u saopštenjima Specijalnog državog tužilaštva i policije.

Podsjetite se samo što su za Milove vladavine radili njegovi ljudi iz vrhova Crnogorskog sudstva, Tužilaštva, Policije, Državne bezbjednosti i kriminalnih klanova s kojima su se državne strukture pod kontrolom Mila Đukanovića uortačile i međusobno ispomagale štiteći svoja bezčašća zaklinjanjima Crnoj Gori.

E pa dragi glasači predsjedničkih kandidata i onoga pod brojem 1. i onoga pod brojem 2. , drugog aprila 2023. godine izglasan je kraj vječnosti Milove Crne Gore. Počinje vaša sadašnjost, vaše realno životno vrijeme u kome ćemo nadam se svi zajedno ili makar jedna velika većina pristupiti liječenju oboljele Crne Gore.