Kosovska trilogija Komnena Bećirovića

Danas dijelimo razgovor Jovana Dujovića sa Komnenom Bećirovićem povodom izlaska Kosova na golgoti, poslednjeg dijela troknjižja ovog autora, posvećenog Kosovu.

Jovan: Dolaziš ovog ljeta sa novom knjigom o Kosovu u zavičajnu Moraču u kojoj se, kao i drugdje u Crnoj Gori, vjekovima živjelo Kosovom kao suštastvenim dijelom Srpstva. U stvari, ovom
knjigom zaoukružio si tvoju Kosovsku trilogiju nakon skoro čitave decenije rada na njoj .

Komnen: Jeste, Moračani su oduvijek već sa majčinim mlijekom, sa buđenjem na svijet, upijali Kosovki mit i njime napajali dušu kroz čitav život. Moj otac i djed sa ostalim Moračanima i Rovčanima, učestvovali su u oslobođenju Kosova i Metohije 1912. Prvi srpski crkveni dostojanstvenik koga je kralj Nikola, nakon oslobođenja, poslao u srednjevjekovni srpski prestoni grad Prizren, bio je arhimandrit Gavrilo Dožić iz Morače, koji će postati mitropolit crnogorski, a zatim patrijarh srpski. Proslavljeni bard Radovan
Bećirović Trebješki, inače brat mi po trećem pasu, ispjevao je svoju verziju Kosovske bitke koju sam slušao još od djetinjstva. A najslavniji Rovčanin, Matija Bećković, rekao je da je Crna Gora Nojev kovčeg isplivao iz kosovkog potopa. Pa kako se ne bih bavio Kosovom, kao i svako ko je Srbin i srpskog a roda/i od srpske krvi i koljena? Jeste, prinio sam više od deceniju i po života svoga na kosovski oltar i moja Trlogija koju sačinjavaju U duši Kosovo, Kosovo apsolutnog i Kosovo na golgoti, su odraz toga. U stvari, veliki dio materijala za dvije poslednje knjige bio sam sakupio za vrijeme i nakon kosovskih zbivanja, ali je, posle publikacije prvog toma U duši Kosovo, 2001, njihov izlazak na svijet zatrajao, što zbog subjektivnih, što zbog objektivnih razloga.

J.D.- Koji su subjektivni, a koji objektivni razlozi?

K.B.- Što se tiče subjektivnih razloga, radio sam na drugim knjigama, kao što su Borba za Lovćen Njegošev, izašla 2002, povodom 30-te godišnjice zlkovačkog rušenja Kapele na Lovćenu, potom Odbrana Morače od potopa, izašla takođe 2002, povodom 750-te godišnjice manastira Morače. Intenzivno sam radio jedno duže vrijeme i na knjizi Daleki susreti – Rencontres lointaines – u kojoj su sabrani moji razgovori sa čitavom plejadom francuskih pisaca tokom 60-ih godina prošlog vijeka. Od njih danas više nikog nema u životu osim Mišela Bitora s kojim već duže vremena dogovaram za razgovor nakon četrdeset pet godina od našeg prvog susreta, ali nikako da to ostvarimo, jer on živi na drugom kraju Francuske, u Savoji. Ti Susreti treba da izađu u dva toma od kojih prvi, naslovljen Preko ponora godina, predstavlja neku vrstu velike autobiografije, moj put odgorske, zabačene, iskonske, patrijarhalne, srednjevjekovne te bratoubilačkim ratom ojađene Morače do XX-og vijeka i do velike svjetske metropole, Pariza. Drugi tom, pod naslovom Dijalozi, sačinjavaju sami moji razgovori sa tim autorima. Što se pak tiče objektivnih razloga koji su pretežni, oni se sastoje u tome što ne samo da nijesam imao nikakvograzumijevanja ni pomoći od strane države, nego sam bio još u njenoj dubokoj nemilosti, kako u vrijeme dok je Koštunica bio prvi i drugi put na vlasti, tako i sad kada su došli na vlast ovi Tadićevi.

J.D.- Otkud ti takva očekivanja?

K.B.- Bilo je normalno očikivati pomoć od države, pošto ona smatra Kosovo integralni deo sebe same i neprestano se zaklinje da ga neće nikad dati. Kako su Televizija i Internet doveli izdavače u nezgodan položaj, a ima ih i koji jednostavno hoće da se obogote na račun autora, postalo je uobičajeno da oni traže doprinos da bi knjigu objavili, što mi je bilo teško da udovoljim pa sam tako prilično zatrajao. Da je sreće, mogao je već uveliko da radi Svjetski kosovski institut, kao što je isto tako mogao da radi Svjetski odbor za istinu o srpskom narodu, što sam sve blagovremeno predlagao. Ako ne može da preko Televizije izađe u javnost osim ono što dopusta data politika, može preko Interneta sve što se hoće. Moji video intervjui upravo na temu Kosova, dati jednoj Internet TV mreži, preuzeti sa na više sajtova.

J.D.- Ipak si 2007 objavio Kosovo apsolutnog, drugi dio tvoje Trilogije.

Materijali koje sam bio sakupio tokom nekolike godine predstavaljali su takvo blago da više nije bilo čekanja, nego sam, što se ono kaže, odvojio od svoje sirotinje i objavio Kosovo apsolutnog, posvećeno isključivo sakralnoj umjetnosti i Kosovskoj epopeji, odnosno njihovom viđenju poglavto očima evropskih autora. Slično sam učinio i sa Kosovom na golgoti ove 2009, povodom desetogodišnjice rata Nato-a protiv srpskog naroda, utoliko prije što je ova knjiga pokazuje u nemilosrdnoj svjetlosti istorije koliko je taj rat bio nepotreban, neopravdan i zločinački. A cijelo to vrijeme, dok na š i velikaši nijesu čak ni odgovarali na moja obraćanja kako bi na svijetlo dana izašla sva istina, sva duhovnost, svo stradalništvo, svo srpstvo Kosova, Albanci su finansirali bar tri knjige laži o Kosovu, o tome kako je tobože njihovo Kosovo još od davnina, kako su srpski manastiri na Kosovu bili prvobitno njihovi pa su ih Srbi prigrabili i preobratili u svoje, i tome slično. Najpoganija od tih knjiga je svakako Kratka Istorija Kosova iz pera š iptarskog ali i bošnjačkog engleskog lobiste Noela Malkolma, kako to već znaju da rade sinovi prefidnog Albiona. Te knjige se uveliko nalaze na Internetu, a da je sre ć e, nalazile bi se i moje! Sem što se, opet zahvaljujući dobrom Srbinu i pjesniku Nenadu Živkoviću, Le Kossovo dans l’ame – U duši Kosovo – nalazi sa mnoštvom mojih ostalih radova na francuskom i srpskom na njegovom odličnom i vrlo čitanom sajtu www.tvorac-grada.com Na njemu je i moja knjiga na francuskom o Morači, L’eternite menacee de la Moratcha – Ugrožena vječnost Morače, izašla 1998.

J.D. – A oglušili su se, izgleda, i o skupove posvećene Kosovu koje si sa svojim francuskim prijateljima, u
nekolika maha, organizovao na Sorboni?

K . B.- To je tek pravi skandal! Mislim da sam uspio da uveliko otvorim vrata Srbiji na Sorboni koja su joj dugi niz godina bila zatvorena i zamandaljena: 2001, 2004, 2007 i ove 2009. Čak su prvi put u istoriji ove najstarije i najslavnije evropske univerzit e tske ustanove, u njoj zaječale srpske gusle o kojima su pisali Mickijevč, Merime, Mišle, Gerhard Gezeman, između ostalih znamenitih evropskih autora. Međutim, naši dipomatski i medijski poslenici su te skupove bojkotovali, ne želeći da se zna da neko drugi radi nešto što bi upravo oni sami trebalo da rade. Blagovremeno sam se obratio RTS-u, tražeći da po š lje čovjeka s kamerom da zabilježi kako skup održan 29. marta 2007. na Sorboni pod naslovom Kosovo: pitanje civilizacije, tako i ovaj održan 17 prošlog juna, naslovljen po mojoj knjizi Kosovo na golgoti . Međutim, oba puta naišao sam na totalno ćutanje, iako bi ogromno značilo za moral i upošte za njihov duh da su milioni Srba vidjeli kako se Kosovo slavi na Sorboni!

J.D.- Na koga konkretno mislite?

K . B .- Urednik programa RTS – a Nenad Stefanović, zazidao se u ćutanje jer me, izgleda, smatra čovjekom Miloševićevog režima, iako sam Miloševića vidio sam jedan jedini put na pet minuta na jednom prijemu u ambasadi u Parizu, dok je Stefanovićev patron Aleksandar Tijanić, sjedio Miloševiću uz koljeno kao njegov ministar Informacija. Čak je jednom prilikom, dok smo putovali zajedno avionom na relaciji Pariz-Beograd, izbjegavao moj pogled, praveći se da me ne poznaje, jer sam se tada kritički izjašnjavao o Miloševiću.

J.D. – Nešto mi zvuči poznato.

K.B.- Sjeti se da sam tada u jednom od naših objavljenih razgovora – mislim da je to u onom izašlom u Argumentu jeseni 1994 – Miloševića nazivao nemuštim vladarom i upoređivao ga sa Vođom iz priče Radoja Domanovića, jer se nije oglašavao kad je trebalo neprestano govoriti i do neba vapiti, nego je, kao zaliven, ćutao. A tog ljeta je bio nametnuo, naravno pod pritskom Zapada, sankcije bosanskim Srbima. Tek je progovorio, i to snažno i ubjedljivo, kad je dospio pred svoje haške inkvizitore, zabavivši ih o jadu tako da su ga na kraju, ne mogavši mu ništa, umorili. Tražio sam od našeg novog ambasadora, inače prijatelja mi Dušana Batakovića, utoliko prije što se, kao veliki istoričar Kosova, nalazio među predviđenim govornicima, da utiče na RTS kako bi poslala čovjeka na kosovsko veče na Sorboni, ali mi je odgovorio da oni to vjerovatno neće učiniti! Kao da je RTS bogzna kako nezavisna od vlasti! Busaju se u prsi da su Televizija evropske Srbije, a ovamo neće da znaju za Kosovo u jednom od svetilišta evropske kulture! Kakva je to naopaka, šteotočinska i majmunska psiha da ne dopusta da srpska javnost vidi i sazna kako se Kosovo slavi na Sorboni?!

J.D.- Skup, ipak, nije prošao nezapaženo?

K.B.- Bogu hvala, prvi skup je zabilježila jedna kanadska ekipa, a ovaj drugi moj mladi prijatelj, Andi Lubri, osnivač i direktor Internet TV Francuskih suverenista, tako da se cio tok večeri na Sorboni sa besjedama značajnih ličnosti, našao na globalnoj mreži, umesto da je sve očajalo među četiri zida sale u kojoj je skup održan. Isto tako da se događaj likovno sačuva postarala se moja poznanica Natalija Medvdeva, koja je vrhunski fotoreporter. Da zaključim: sve što sam učinio oko ove suštinske knjige o Kosovu, kako oko njenog izlaska na svijet, tako i oko njene promocije, učinio sam uprkos vlasti.

J.D. – Izgleda da je od tri knjige ipak najvažnija ova posljednja jer sadrži obilje nepobitnih dokaza, iz
najraznovrsnijih naših i stranih istorijskih izvora, o Kosovu i Metohiji kao srpskoj zemlji i o njenom
zaposijedanju od strane Albanaca u sjenci raznih ropskih vladavina u čiju su se službu redovno oni stavljali.

K.B.- Pa naslov Kosovo na golgoti, ima upravo kao podnaslov Hronika albanskog zaposijedanja Kosova u sjenci raznih tiranija. Te tiranije su turska, njemačko-italijansko-fašistička, komunističko-titoistička imondijalistička. Čak sam bio zamislio da stavim na naslovnicu pet kobnih istorijskih ličnosti koje oličavaju te ropske režime pod kojima se Kosovo ispraznilo od Srba i napunilo Šiptarima: poslednjeg sultana Abdula Hamida, Hitlera, Musolinija, Tita i Klintona koje sam nazvao pet pošasti Kosova, jer je pod njima bilo prinuđeno da se iz te naše oblasti, bježeći od nasilja, iseli oko milion Srba. Ali izdava č Vladimir Dimitrijević, direktor kuće L’Age d’Homme, ma koliko je pokazao smjelosti u objavljivanju nepodobnih i nekonformističkih knjiga, pobojao se ovoga puta da bi moglo doći do sudskog procesa zbog stavljanja velikog demokrate Klintona u isto družinu sa velikim dikatorom Hitlerom. Iako je Klinton učinio mnogo više zla Srbima na Kosovu za tri mjeseca, nego Hitler za četiri godine, kako o tome rečito govore brojke istjeranih Srba s Kosova, njihovih popaljenih domova, opljačkanih i prisvojenih dobara, porušenih crkava i grobalja, ljeta 1999. Ali, kako sila Boga ne moli, optirali smo u poslednjem momentu da stavimo kao naslovnicu čuvenu sliku Paje Jovanovića: Velika Seoba Srba pod patrijarhom Čarnojevićem 1690, seoba koja je bila prva u nizu drugih sve do naših dana, što to djelo simbolično odražava.

J.D.- Jesu li posljednjih godina neke od tvojih knjiga promovisane u Kulturnom centru Srbije?

K.B. – Bože sačuvaj! Otkad sam zapao u nemilost dosovskog režima, nakon 2000, u vrijeme čemernog ambasadara Radomira Diklića Backa i njegove savjetnice-ministarke Borke Božović, inače bivše stujurdese JAT-a, stvar se, na žalost, nije promijenila ni za vrijeme ambsadorovanja Predraga Simića s kojim sam bar imao normalne odnose. Ali direktori koji su se smjenjivali, pomenuta Borka Božović, Branka Bogavac-Lecomte, učiteljica i novinarka, inače ostrašćena Montenegrinka i obožavateljka srpskih zlotvora Kadera i Kušnera, Živadin Mitrović, poslušnik naše dinarske ludaije Vuka Draškovića koji ga je postavio na to mjesto nakon odvajanja Crne Gore od Srbije 2006 i odlaska Bogavčeve, koji je bojkotovao skup na Sorboni 2007, te Mihailo Papazoglu, opet činovničić iz MIP-a, koji je bojkotovao ovaj ovogodišnji – nikad mi nijesu predložili, kao navodno politički nepodobnom, da imadem jedno veče u Kulturnom centru Srbije u kome je za čitavo to vrijeme gostovao i kusi i repati! A nastupao sam na Sorboni, na simpozijumima u Senatu i u Narodnoj Skupštini Francuske, u Međynarodnom Pres-centru te na Forumu za Francusku, zadnji put prije mjesec dana, povodom izlaska najnovije mi knjige o Kosovu! A već da ne govorim koliko sam se puta oglašavao u francuskim medijima tokom čitave posljednje decenije prohujalog stoljeća kad je zlo svijeta bez prestanka bijesnilo na nas da bi dostiglo
apokaliptične razmjere razbojništvom Nato – a nad nama 1999. Ja sam, već 1990, vidjeći kakvo se zlo valja na Srbe, vapio pravdu za Srbe – Justice pour les Serbes – u čuvenom članku koji sam pod tim naslovam tada objavio u Mondu. Na žalost, niko ne može da bude toliko pakostan koliko svoj prema svome. Srbin je sebi vrag najveći sam, kako veli Laza Kostić. Moja jedina privrženost Miloševiću bila je samo u tome što ga nijesam okrivljivao za sve uzroke jugoslovenske tragedije i što na njega nijesam zavijao sa najljućim srpskim dušmanima dok je bijesnio zločinački rat Nato-a protiv Srba!

J.D.- Možda će se stvari sada promjeniti sa Dušanom Batakovićem, kao novim ambasadorom u Francuskoj. Ali, što se tiče tvojih Dalekih susreta koji, nadajmo se, neće zatrajati, jedna od ključnih ličnosti u njima je Andre Malro, ne samo zato što si mu se mnogo divio kao piscu, nego i stoga što te podržao u borbi za spas Njegoševe kapele na Lovćenu, borbi kojoj si dao međunarodne razmjere. Imao si zimus zanimljiv doživljaj u vezi sa Malroom.

K.B.- Jeste, desilo se da je, 4. februara ove godine, udruženje Amities Internationales Andre Malraux organizovalo u muzeju azijskih umjetnosti u palati Gime, veliki simpozijum na temu Andre Malro i Azija, povodom pedesetogodišnjice postojanja ministarstva Kulture koje je Malro osnovao 1959. Došao sam, ponijevši svoju knjigu o Malrou, ne sluteći kakvo me iznenađenje čeka.

J.D.- Tebe je teško iznenaditi.

K.B.- Ipak ovoga puta bio sam veoma iznenađen. Predsjedavajući skupa, profesor Klod Travi, autor knjige o Malrou od 400 strana, najavio je: “Nazvali smo ovaj skup Andre Malro i Azija po izjavama koje je Malro dao na tu temu jednom novinaru Jugoslovenske televizije u maju 1969.” I stao da citira š ta je novinar pitao Malroa i šta Pet pošasti Kosova: Abdul Hamide II, Adolf Hitler, Benito Musolini, Josp Broz Tito, Bil Klinton mu je ovaj odgovarao o Aziji kao prostoru drugih i civilizacija, različitih od evropske, i o tome kako su, za razliku od njega, Aziju doživjeli veliki pjesnici, Pol Klodel i Sen-Džon Pers…
Kad je profesor Travi završio svoje izlaganje i otvorio diskusiju, ustao sam i rekao: “Gospodine Travi, čovjek kome je, prije četiri decenije, Malro dao izjave koje ste naveli, nalazi se među vama: to sam ja! A njegove riječ i koje ste naveli, nalaze se u cjelini u ovoj knjizi, Andre Malro ili ljudska veličina koje sam autor. Veoma sam počastvovan, ponosan i zahvalan što je ovaj skup naslovljen po onome što mi je Malro rekao o Aziji i što smo se danas našli u našem zajedničkom divljenju prema njemu preko ponora od četrdeset godina.”

J.D.- Doživio si pravu ovaciju.

Odjeknuo je aplauz od oko dvjesta prisutnih u amfiteatru. Osjećao sam se kao junak u
nekom romanu, u svakom slučaju bio sam junak tog prepodneva. Mnogi su mi prišli i
tražili knjigu, a ispostavilo se da je Klod Travi, kao savjestan istraživač, imao sve:
moju knjigu, debeli tom časopisa Cahiers de l’Herne, posvećen Malrou sa mojim intervjuom
kao uvodnim štivom, čak i broj Nina u kome je taj intervju objavljen. Doduše, nije bio
vidio film moga razgovora sa Malroom koji postoji u Inateci, a jedan primerak mora da
postoji i u RTS-u, osim ako nije stradao prilikom bombardovanja RTS-a od strane Nato-a
aprila 1999. Opet se vraćemo svjetskoj prokletinj i zvanoj Nato.

J.D.- Utoliko je nevjerovatnije, u svijetlu toga zaista izuzetnog događaja, da te naši nastoje da onemoguće i ignorišu! Ali vratimo se za kraj na ono čime smo počeli, na Moraču. Bez obzira što je Morača sa njenim neprocjenjivim prirodnim i kulturnim blagom postala, najviše zahvaljujući tvom angažovanju, svjetska tema i zrela za upis u svjetsku baštinu pod zaštitom Uneska, ovi naši glavari jednako nastavljaju da joj rade o glavi i hoće da je po svaku cijenu potope! Stalno je stavljju na međunarodni doboš ili kako to oni kažu tender!

K.B.- Oni su ostali robovi onog mentaliteta od prije pola vijeka kad je važilo Lenjinovo geslo elektrifikacija plus industrijalizacija ravno socijalizam. Sada je socijalizam zamijenjen famoznim evro-atlantskim integracijama koje će se, bojati se, pokazati isto tako kobnim kao komunistički raj. Oni su zaparloženi u potopiteljskoj logici i ne vide da svijet uveliko počinje da se okreće obnovljivoj, neiscrpnoj, čistoj sunačanoj, kosmičkoj energiji, koju je propovijedao Nikola Tesla, i koja ne zahtijeva nikakve žrtve niti izaziva zagađenje prirode. Izvanredan primjer zato je sun č ana centrala u Amaralehu u Portugaliji, napravljena za relativno kratko vrijeme i sa nevelikim sredstvima, a zahvaljujući kojoj je cijela oblast procvjetala, stanovništvo dobilo posla, čak su se počeli vraćati u svoj zavičaj oni Amarelehani koji su radili u Švajcarskoj i u Njemačkoj. Veliki pjesnik Federiko Garsia Lorka rekao je za Španiju da je ona nevjesta sunca. To se može reći i za Crnu Goru koja je sa mnogo sunčanih dana u godini, idealno područje za sunčane centrale. Svi argumenti protiv potopa Morače nalaze u mom otvorenom pismu naslovljenom Opet avet potopa nad Moračom, upućenom, početkom ove godine, vladi Crne Gore, odnosno njenom resornom ministru Branimiru Gvozdenoviću, a koje nalazi među mojim radovima na srpskom jeziku na već pomenutom sajtu www.tvorac-grada.com. Mislim da u ostrvljenosti na Moraču ima zle namjere da se, u srbofobiji koja, kao opaka groznica, trese sadašnju vlast u Crnoj Gori, Morača kazni kao vjekovna tvrđava Srpstva time što će se uništiti rečito svjedočanstvo srpske civilizacije na tom prostoru, lavra Nemanjića na Morači, pa makar Crna Gora ostala bez svog najstarijeg i najznačajnijeg istorijskog spomenika, kao i bez veličanstvenih kanjona Morače i Mrtvice, u kojima je upisana povijest planete, pa makar, između ostalih zala, bio nadnešen Damoklov mač od blizu milijarde kubika vode nad Podgoricom! Udruženi neznanje, zaslepljenost, inat nemaju granica, kao što se to ispostavilo razaranjem lovćenskog vrha i svetilišta od strane otaca i praotaca sadašnjih vlastodržaca u Crnoj Gori. Treba sve u č initi, kako na domaćem tako na međunarodnom planu, da se spase i uvrsti među najviša dobra čovječanstva pod zaštitom Uneska, veličanstvena zemlja Morača!

Razgovor vodio Jovan Dujović