Komunisti veličaju Čedomira -Ljuba Ćupića, a komunisti ga izdali i svjedočili protiv njega!

Jakov Milatović koji ne priznaje reviziju istorije i drži se komunista kao pijan plota, danas je povodom dana Nikšića, Marku Kovačeviću, predsjedniku opštine, poklonio skulpturu Čedomira -Ljuba Čupića.

Ne sjećam se kada je Jakov dijelio skulpture predsjednicima opština povodom obilježavanja značajnih gradskih datuma, pa se ovaj dar može smatrati i skrivenom porukom za javno izrečene ideološke stavove Kovačevića: Bilo kako bilo, Miljan Stanišić, autor više knjiga o Drugom svjetskom ratu, iznosi podatke o Čupiću koji se razlikuju od onih koje komunisti ističu. Nakon Stanišićevog teksta jasno je da su sudbinu Ljuba Čupića zapravo kreirali oni sa kojima je bio i borio se – komunisti! U nastavku je tekst Miljana Stanišića:

Svjedoci smo da se ime Čedomira- Ljuba Čupića zloupotrebljava u skaredne politikanske igre od strane bivšeg DPS režima, koji koristi skorašnje neprimjereno ponašanje na njegovom spomeniku, takođe ga skrnaveći svojim blasfemičkim seansama, a upravo su oni podijelili Crnu Goru po svim šavovima i aktuelizovali stare omraze i rane, koje su u prošlom vijeku ostavile katastrofalne posljedice. I umjesto da su doprinijeli u svojoj 30-godišnjoj vladavini da se te zlokobne podjele i rane zacijele, DPS je upravo na tim diobama i vladao , po onoj latinskoj „divide et impera „ (zavadi pa vladaj). Na sreću ta totalitarna, nenarodna vlast je detronizovana, Bože ne ponovila se, pa je došlo vrijeme da nova vlast za početak te podjele ublaži, a potom i anulira, tako što će se tabui prošlosti istražiti i o njima bi nauka i struka iznijela nepristrasno svoje vrednosne sudove i smjestila ih u istorijski kontekst dešavanja, kako ne bi više opterećivali od njih umornu, podijeljenu i posvađanu Crnu Goru. U tome je velika odgovornost intelektualne elite, koja jedino o tome može dati miritorne sudove i ocjene, što do sada, čast izuzecima, nije bio slučaj.

U tom kontekstu je i „problematika“ oko Čedomira -Ljuba Čupića, što je predstavljalo zli usud bratoubilaštva kod nas, koje je ostavilo tragične posljedice, koje nas zlokobno prate do dana današnjeg.

KPJ je od strijeljanja Čedomir- Ljuba Čupića, od strane Suda za zaštitu naroda iz Nikšića, stvorila mit, kao primjer kako su njihovi borci prkosili smrti. Naime, Ljubo Čupić je u borbi između nacionalista (zelenaša) i komunističko-partizanskih snaga (zarobljen ili se predao) na Kablenoj glavici kod Nikšića, krajem aprila ili prvih dana maja 1942. godine. On je tada bio komesar partizanske čete i bio je optužen za izvršavanje više zločina u okolini Nikšića. Čupića je zbog navedenog u Nikšićkom nacionalističkom zatvoru čekao sudski proces. O tome kako su se pred Sudom za zaštitu naroda odvijali sudski procesi, svjedočio je Ljubomir Kosović, koji se, kao i Čupić, borio na komunističko-partizanskoj strani: „O nacionalističkom, odnosno ‘četničkom’ zatvoru u Nikšiću pisalo se u mnogim knjigama, novinskim člancima i memoarima. Bilo je tu mahom izmišljenih ‘činjenica’. Bio sam u ovom zatvoru u najkritičnijem periodu kada je nacionalistička represija bila najjača. Prema mom saznanju, niko od partizana zarobljenih od nacionalista nije strijeljan bez suda, odnosno presude Nacionalnog vojnog suda u Nikšiću. Svaki okrivljeni zatvorenik saslušavan je od isljednika diplomiranih pravnika, koji su prikupljali dokaze i tek su onda okrivljene izvodili na sud. Suđenje je bilo javno. Svaki okrivljeni imao je branioca po službenoj dužnosti. Nikšićki vojni nacionalni sud donio je dvije grupne smrtne presude. U prvoj grupi osuđenih na smrt bio je i Ljubo Čupić, a druga grupa, sa Špirom Mićunovićem na čelu, uspjela je da pobjegne iz zatvora. Druge smrtne presude ovog suda nijesu mi poznate, a mislim da ih nije ni bilo“.

Kosović ističe da je obezbjeđenje zatvora bilo vrlo slabo, što pokazuje i navedeni slučaj da je grupa na čelu sa Mićunovićem iz njega pobjegla, kao i iznosi da se sudski proces odvijao profesionalno: „Stražarili su na smjenama nacionalisti (mobilisani) iz okoline. Tu su bila dvojica ključara – Špadijer, željeznički činovnik i Jovo Martinović, stolar i sportista ‘Sokola’ iz Nikšića. Obojica su bili vrlo korektni. Isljednici, a bilo ih je puno, obavljali su svoj posao profesionalno. Saslušala su me tri isljednika i nikada nijesu vršili presiju na mene da potpišem zapisnik bez moje pune saglasnosti“. On ističe da je pokušaje maltretiranja zatvorenika spriječio pukovnik Bajo Stanišić (on je tada bio komandant Narodne vojske Crne Gore i Hercegovine, prim. M.S.) i najstrože zabranio da porodice žrtava imaju bilo kakav kontakt sa okrivljenima. „Zatvorenici su puštani u šetnju tri puta dnevno: ujutru, na podne i naveče. Hrana je bila oskudna, ali od porodica se svakodnevno moglo dobiti dovoljno hrane“.

Ljubomir Kosović o poznanstvu sa Ljubom Čupićem, njegovim bratom Martinom i o suđenju i presudi Ljubu svjedoči da se septembra 1941. godine, negdje u okolini Nikšića upoznao sa Ljubom Čupićem, studentom prava: „Kada sam ga upoznao, pao mi je u oči kao lijep, šarmantan i produhovljen momak, koji je znatno odskakao od ostalih komunističkih aktivista. Kasnije, 1942. godine bio je politički komesar čete jednog udarnog bataljona koji je aprila i maja 1942. godine izvršio više zločina u okolini Nikšića“. Kosović navodi da nije siguran da li je Čupić zarobljen ili se predao, iznoseći detalje sa njegovog suđenja, koje mu je ispričao Ljubov brat Martin i zatvorenici koji su bili sa njime na suđenju: „U zatvoru sam bio sa njegovim bratom Martinom, koji je tada imao oko osamnaest godina. Za vrijeme blokade Nikšića Martin je bio neustrašivi i vrlo aktivni partizanski aktivista u gradu. Čupića je bilo pet ili šest braće i jedna sestra i svi su bili u partizanima. Sa Martinom sam bio vrlo dobar prijatelj. On je i u zatvoru imao vrlo odlične veze sa preostalom ilegalnom partizanskom organizacijom u Nikšiću. Njega je naročito interesovalo suđenje njegovom bratu Ljubu, koga je bezgranično volio“. Kosović prenosi Martinovo svjedočenje o tome kako su na sudu protiv njegovoga brata Ljuba svjedočili njihovi partijski „drugovi“, a da kada je saznao pravu istinu o tome iz revolta je prešao „nacionalistima“: „Prema njegovom pričanju, a to su tvrdili i zatvorenici koji su sa njim bili na suđenju, pozadinska – ilegalna organizacija, po nalogu KP, organizovala je svjedoke koji su Ljuba teretili i to je bilo odlučujuće za njegovu smrtnu presudu. Kada je to doznao, Martin je bio van sebe. Njega su poveli iz ovog zatvora za Cetinje i pošto je vjerovao da će biti ubijen, kod mene je ostavio dvadesetak porodičnih fotografija da ih predam majci ako izađem iz zatvora. To sam uradio i predao fotografije njegovom bratu. Martin je u Cetinju iz revolta prišao nacionalistima. Ubijen je sa ženom negdje u Bosni ili Sloveniji“. Kosović iznosi kako je proces protiv okrivljenih bio ozbiljan i da su ispitivani svi detalji, pri čemu je u njegovom slučaju utvrđeno da on nije bio taj Ljubomir Kosović, odgovoran za ubistvo 13 ljudi, već njegov imenjak i prezimenjak iz Boke. U slučaju Ljuba Čupića, njegovo hrabro držanje i žrtvu iskoristila je KPJ, čiji članovi su ga i žrtvovali, a takvih slučajeva bio je veliki broj.

Srpska24