Komrakov: Hronika najavljene smrti

In memoriam

Kratka, reklo bi se štura i vijest bez boje, mirisa i ukusa. Ledeno hlada i sterilna. Sa više patosa i osjećaja najavljuju se prognoza vremena i sportski rezultati. Ali, ovo je bilo nešto drugo. Trebalo je da bude ljudskije, ali nije. Na dnevniku, tik ispred sportskog bloka, javljeno je da je umro čovjek, novinar, urednik i svjedok jednog vremena, Milorad – Miki Komrakov.

Ono što niko nije smio da javi, a on bi to garantovano javio, jeste da je smrt Milorada Komrakova zapravo poslednji čin njegovog ubistva, započetog davne 2000 – te godine, u sumornoj beogradskoj petooktobarskoj noći. Noći punoj mraka, dima, mržnje i nasilja.
Te noći, pred naletom divljaka sa demokratskim predznakom, jurišnika Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića, Komrakov je žestoko pretučen i jedva je ostao u životu. A bio je na radnom mjestu i radio ono što mu je bio posao. I ne samo posao, već i ljubav. Jer Miki je mnogo volio svoj zanat, posvetio mu čitav život i radio ga najbolje što je znao i umio. Ne zna se da li je on izabrao novinarstvo ili je ono izabralo njega, ali posvetio mu je cijelog sebe. Ni bolje ni gore plaćen niti u bilo čemu privilegovan u odnosu na „kolege“ mu, one „kolege“ koje su te noći kalauzili i otvarali kancelarije maskiranim utjerivačima demokratije i upirali prstom u „nepodobne“. Bio je jedan od najboljih ne samo srpskih već i jugoslovenskih novinara u vrijeme dok je još bilo novinarstva. A to njegovo „najbolje“ neki su smatrali dovoljnim razlogom za linč, i Miki je bezmalo bio linčovan. A tvoji dželati i danas, ne skrivajući bodež mržnje u rukama, vršljaju tvojom Srbijom.
Kaže se da je u svakom ratu, a te noći se na ulicama odvijala njegova najgora vrsta – bratsko razračunavanje, prva žrtva – istina. A kad pogine istina, do pogibije novinara samo je korak.
Nekad davno, dok su se ratovi vodili uz kakve – takve moralne norme, važilo je pravilo da se glasnik ne ubija. Te noći nije bilo ni morala, ni pravila, ničega ljudskog što bi zaustavili divljačku hordu koja je, u ime demokratskih promjena, palila Saveznu Skupštinu i rasturala zgradu RTS-a. U tom ludilu, Komrakov je, pod izgovorom kolateralne štete nesavjestnih tabadžija, zapravo bio unaprijed ciljana i pogođena meta.
Komrakov nikad nije odustao od traganja za istinom o 5. oktobru. Napisao je više knjiga u kojima je, novinarski profesionalno i ljudski pošteno, demaskirao mnoge ljude i mnoga dešavanja uoči i tokom te noći pogroma na neistomišljenke. Međutim, koliko god se trudio da sakrije dubinu povreda, i onih fizičkih i onih koje su mu, kao kancer, nagrizale dušu, bilo je više nego očekivano da tu bitku za svoga života neće dobiti. Ali, iz balkanskog mraka, uz ugašena svjetla u srpskoj mehani, uz uvijek dežurne džukce spremne da zareže i ugrizu sve što nije njihovo i po njihovom, Milorad – Miki Komrakov odlazi kao rijetka svijetla i nepotrošena svjetlost srpskog novinarstva.

Znam da će ovi redovi ponovo povampiriti stare sluge novih gospodara da dignu glas na obojicu, ali s puno ponosa mogu da kažem da mi je bila čast što sam ga znao, što smo se družili i sarađivali i što smo bili prijatelji. Jer, bio je nesalomivi karakter, častan i nepokolebani borac za istinu, pravdu i rodoljublje. „Patriotizam je stvar kućnog vaspitanja“, govorio je Momo Kapor, a Komrakov je bio lijepo kućno vaspitan.
Milorade, istinu i danas pokušavaju da ubiju i da opet repriziraju noć kada je otpočelo tvoje ubistvo. Jer neke stvari su starije od svega što smo mislili da znamo i htjeli da sačuvamo. „Samo su svemir i ljudska glupost vječni“, rekao je Ajnštajn, a ja bih tom njegovom „spisku“ dodao i mržnju, zavist i podlost, tako svojstvene našem narodu. Ali, ti si sad svemu tome nedostižan. I sam si znao da i novinari na kraju svega budu samo vijest. Ona o tebi je trebalo da bude drugačija, toplija i ljudskija. Ali, ovo više nije ona tvoja kuća. I znam da neće biti komemoracije jer suviše je malo onih koji bi čiste savjesti mogli da pogledaju u tvoje mrtve oči. Ali, Miki, legendo, putuj, smirene duše jer si učinio najviše što se moglo za čast i dostojanstvo srpskog novinarstva. Više od toga može samo Bog.

Emilo Labudović