Komen Bećirović: Srpstvo se brani kulturom

Višestruka nacionalna delatnost Komnena Bećirovića, srpskog intelektualca u Francuskoj, traje decenijama. On je nastojao da upozna francusku javnost sa najvećim vrednostima srpske kulture kao što su naši manastiri, i naša srednjovekovna umetnost, naša drevna istorija.

Iz Francuske je pokretao akcije u odbranu tih vrednosti kad su bile ugrožene, kao u slučaju Lovćena, Morače, Studenice, naših hramova na Kosovu i Metohioji. Vodio je i borbu za istinu o srpskom narodu koji se raspadom Jugoslavije optužen za sva zla i prikovan na stub srama, bio na udaru NATO.

Uključio je u te bitke i znamenite ljude, kao Andre Malroa u borbi za Lovćen, Franca Vebera – za Moraču i Studenicu i kosovske hramove, Pjer Mari Galoa… Više od pola veka živi, kako kaže, van zavičajne epske Morače, vinuvši se u svet 1960. preko književnosti koju je studirao u Beogradu.

Nošen ambicijom, težnjom za nečim višim, nakon drugovanja u crnogorskim planinama sa klasicima prošlosti, stupio je u vezu sa živim klasicima, kao što su bili Andre Malro, Fransoa Morijak, Žan-Pol Sartr, Luj Aragon, Žak Prever i drugi, i vodio sa njima razgovore koji su naveliko objavljivani u Francuskoj, po svetu i u ondašnjoj SFRJ.

Uspešan novinar, pisac i publicista, Komen Bećirović govori o srpskom nacionalnom pitanju, Kosmetu, o Njegošu, kulutri, istoriji i o sebi:

Živeći u Francuskoj, podstaknut prilikama u zemlji, okrenuo sam se nacionalnim vrijednostima 70-ih , posebno otkad se jedna od tih najviših vrijednosti, Njegoševa zadužbina na Lovćenu, našla na udaru komunističkog režima, što sam doživio kao udar na svoj identitet, na našu istoriju i kulturu. Bio je to podmukli udar na Njegoša, na njegovo djelo, čiji je Lovćen, onakav kakvim su ga oblikovale geologija i teologija, priroda i Njegošev genije, sastavni dio. Pred najavom takvog nepočinstva, nijesam mogao da ostanem ravnodušan. Riješio sam da zazvonim na uzbunu, i zainteresujem svjetsku javnost za sudbinu Lovćena, rizikujući da time zapadnem u nemilost režima, što se i desilo. Ubrzo se priča o Njegošu sa njegovim likom i likom njegovog hrama, našla na stranicama najvećih svjetskih listova, kao što su Internejšenel Herald Tribjun, Figaro, Mond, Korijere dela Sera, Tribin de Ženev, Frankfurter Algemajne Cajtung, Di Presse,  Sandej Tajms, Los Angeles Tajms, Tajms of Indija, Asahi Šimbun…  Uspio sam da se oglase i nekoliko znamenitih ljudi Francuske, kao Andre Malro, pisac, ratnik, državnik, odnosno ministar Kulture tokom čitave De Golove vladavine, Žan Kasu, pisac i pjesnik, Gabrijel Marsel, veliki hrišćanski filozof, Pjer Emanuel, član Francuske Akademije, pjesnik Orfejevog groba, čije je zauzmanje za Njegošev grob bilo utoliko simboličnije, kardinal Ežen Tiseran, prijatelj Srba iz vremena Drugog svjetskog rata kad je, jedini velikodostojnik u Vatikanu, žestoko osudio ustaški genocid nad Srbima. Pariz je početkom 70-ih godina bio svjetska prestonica odbrane Lovćena. Njegoševa sudbina vladara, vladike i pjesnika, jedinstvena u modernim vremenima, kako je to naglasio Gabrijel Marsel u svom članku u Figaru, djelovala je u neku ruku, kao otkrovenje. Uz to, njegova ljepota, njegov rano prekraćeni život, Njegoševa želja da počiva na vrhu jedne planine u hramu koji je podigao za života, savršeni sklad hrama i vrha, predmet hodočašća koje je to mjesto postanulo, sve je to djelovalo kao nešto veličanstveno u što ne treba dirati. Samo su naši bezakonici imali suprotan stav i htjeli po cijenu najgoreg nasilja nad prirodom, istorijom i etikom, da ostvare svoju zlikovačku zamisao, što su i učinili uprkos sveopštem protivljenju. Ali smo Lovćen junački branili po ono Njegoševoj: „Slavno mrite kad mrijeti morate”.

Nastavili ste da se bavite nacionalnim temama. Koliko je bitno da u ovim delikatnim vremenima radimo na kulturnoj diplomatiji kao što vi radite?

,,Otkrivajući našu kulturu, kroz religiju kao njeno suštastvo, htio sam da to otkrijem i drugima, da imamo nešto veoma vrijedno, čitavu vječnost iza sebe u kojoj smo i dalje, a ne samo ono o čemu se tada stalno pričalo i kako su nas vidjeli na Zapadu: Titovo ne Staljinu, socijalizam, samoupravljnje, nesvrstanost, šest republika, tri vjere, dvije azbuke, itd. Tako su nastala Pisma iz srpskih svetilišta, iz Ostroga, Studenice, Hilandara, Sopoćana, Ćelija… objavljenih, uglavnom, u Mondu. Uostalom, Pismo iz Studenice je naslovljeno Vječna Srbija, La Serbie éternelle, naslov koji dovoljno govori. Bilo je oduševljenih reakcija, a sudite već po tome što je bilo mnogo Francuza koji su po tim tekstovima pohodili neke od tih manastira. Ostroški monasi su mi pokazivali isječke iz Monda. Ali posebno sam bio ganut, i najlepše nagrađen, kada sam saznao da je tada mladi profesor istorije Žan-Pol Bes iz Bordoa bio podstaknut, pročitavši Pismo iz Ostroga, izašlo u Mondu, novembra 1975, počevši i sam da piše o tome, da bi se razvio u značajnog istoričara nagrađivanog i od Francuske Akademije. Tako se može reći da su njegovo djelo i njegova misija pravog propovjednika pravoslavlja u Francuskoj, započeli u osijanju Ostroškog Čudotvorca. Postali  smo prijatelji za cio život.

Tih godina sam se bavio i Soljženjicinom kao prorokom oslobođenja od komunizma, nazvavši u tom smislu svoj veliki rad o njemu, Soljženjicin Oslobodilac, Soljénitsyne le Libérateur. A imao sam priliku da ga sretnem  aprila 1975. u izdavačkoj kući  UMCA PRESS u Parizu, koja je objavila Arhipelag gula. To je predstavljlo svjetski događaj, ali je prouzrokovalo protjerivanje autora iz Sovjetskog Saveza.

Istovremeno ste u Francuskoj pokrenuli kampanju za odbranu Morače i Studenice od potopa, kojoj ste dali međunarodni značaj, pozvavši jednog od najvećih ekologa našega doba, Franca Vebera.

Što se tiče Studenice i Morače, nijesam mogao da mirno gledam kako se, projektom brana i elektrana u dolinama dveju rijeka, nadvija smrtna opasnost nad našim velikim svetilištima pa sam riješio da učinim što mogu. Prava je sreća što je dr Franc Veber za koga je malo reći da je ekolog, nego i filozof prirode, koga sam upoznao u njegovoj borbi za spas Apolonovog svetilišta u Delfima, odmah shvatio značaj prirodnih i civilizacijskih dobara Morače i Studenice, koje bi nestale ili bile smrtno ugrožene u slučaju ostvarenja pomenutih projekata. Studenica i Morača su bile za Franca Vebera najbolji uvod u srpsku baštinu te se, nakon toga, beskrajno angažovao za odbranu kosovskih hramova, i uopšte, zaštitu srpskog naroda od NATO i šiptarskoga zla. Franc Veber je jedan od vitezova najnovijeg poglavlja Kosovske epopeje, koja je agresijom NATO, najveće vojne sile, poprimila planetarne, ili još više, kosmičke razmjere, imajući u vidu da se galama na Srbe dizala do nebesa sa kojih su dolazili smrt i razaranja.

Tokom 90-ih, u vreme dramatičnih zbivanja na bivšem jugoslovenskom prostoru, vaše angažovanje u borbi za odbranu srpskog naroda od laži i klevete, bilo je dosledno i požrtvovano.

I svjetsko zlo udruženo sa zlom domaćim, koje se obrušilo na nas, bilo je bezgranično i nezaustavljivo. Uoči samih jugoslovenskih tragičnih zbivanja, naslutivši kuda stvari idu, uputio sam preko Monda, oktobra  1999, apel, ili tačnije vapaj, Pravda za Srbe, Justice pour les Serbes, koji tokom cijele poslednje decenije pa i kasnije, sve do danas, nije prestao da se obistinjava i bude aktuelan s obzirom da se istrajava u antisrpskoj politici. Primjeri ne nedostaju, tako se Srbi i dalje satanizuju po pitanju Srebrenice, vrše se pritisci i ucjene na Srbiju da se odrekne Kosova i Metohije i da prizna zločinačko NATO nedonošče kao nezavisnu državu. Evropa mirno prepušta da se okonča genocid nad Srbima u Hrvatskoj, započet i sprovođen pod ustaškom vlašću tokom Drugog svjetskog rata… Naravno, kako od tada jedno zlo nije prestajalo da stiže drugo, nijesam ni ja prestajao da činim što sam mogao u opiranju zlu, o čemu svjedoče naslovi nekih mojih tekstova izašlih u prvoj polovini 90-ih, kao što su Iskušenje zla, Brodolom savjesti, Zapad i antisrspska graja, Kosovo kao pitanje civilizacije… Članci izašli  u dnevniku Kotidjen de Pari, pošto je Mond prestao da me objavljuje, budući da je moj poziv Za pomirenje, naravno između Srba i Hrvata, upućen preko tog lista, maja  1991. papi Jovanu-Pavlu da dođe u Jugoslaviju, sretne se sa patrijarhom Pavlom i smiri hrvatske bratoubilačke demone, izazvao pravi urnebes u Mondu od strane Hrvata u Francuskoj. Urnebes kakav, po priznanju jednog od urednika, list nije doživio od vremena rata u Vijetnamu. Mond  je dobio preko 400  protestnih pisama, ne računajući telefonske pozive. Razumije se da papa, kome su slični pozivi bili, takođe, upućeni od strane dvije, tada ugledne ličnosti, Ričarda Uesta i Roberta Kaplana, preko Gardijana i Njujork Tajmsa, nije ništa učinio da smiri hrvatske demone. Nažalost, pariski Kotidjen je 1995, prestao da izlazi pa smo, pred potpunom medijskom blokadom, nas nekoliko Srba i Francuza na čelu sa Lujom Dalmasom, osnovali mjesečnik Balkan Info.

Koje biste francuske ličnosti istakli kao velike saveznike u borbi protiv pošasti jednoumlja, kako je i naslovljen jedan od vaših tekstova?

Samog Luja Dalmasa, velikog novinara i publicistu, poznavaoca Jugoslavije samim tim što je, na preporuku Sartra, bio prvi zapadni novinar koji je za Frans Soar intervjusao Tita, nakon njegovog raskida sa Staljinom 1948.  Sem toga, on je i naš zet, budući da mu je supruga Ivanka rodom iz Tušinje, blizu Durmitora, ćerka Save Mikića, heroja sa Solunskog fronta, nosioca Legije Časti. Uz nas je stala jedna izuzetna i znamenita ličnost, Pjer-Mari Galoa, ratnik iz Drugog svjetskog rata, iz koga je izašao kao general avijacije, bliski saradnik De Gola i, kao takav, otac francuske nuklearne moći, a posebno veliki geopolitolog i analitičar svjetskih zbivanja. Stupio sam u vezu sa njim, pročitavši njegov članak Abdikacija Francuske u Figaru septembra 1992, u kome je podvrgao kritici francusku politiku, koja se svrstala na stranu Hrvata i bosanskih muslimana, a protiv Srba, saveznika iz dva svjetska rata. Kao visoko moralna ličnost, on to nije mogao da prihvati, ni činjenicu da su Srbi žrtva opšte nepravde. Tada je imao 82 godine i svih svojih preostalih 18 godina (prestavio se 2010), ostao nam je dosledan i vjeran tako da je zaista bio patrijarh srpske pravedne stvari na Zapadu, kako je s pravom nazvan, u svakom slučaju, jedna od njegovih savjesti krajem XX i početkom XXI vijeka. Da pomenem među našim velikim prijateljima i Pol-Mari de la Gorsa, novinara i publicistu, Vladimira Volkova, romansijera i esejistu, koji, na žalost, nijesu više od ovog svijeta. Zatim Patrika Besona, pisca i esejistu, autora poslanice Klevetnicima Srbije, te od prošlog ljeta, pokojnog Žaka Veržesa, slavnog advokata, koji je dobrovoljno zastupao Slobodana Miloševića u Hagu.  Posebno zaslužuje naše divljenje i poštovanje Patrik Bario, ljekar pukovnik, koji se, kao učesnik mirovnih snaga u Krajini, uvjerio na licu mjesta o stradanju srpskog naroda, te se potom, otpušten iz vojske, posvetio svjedočenju sa nekoliko knjiga o stradanjima u Bosni i na Kosmetu, primivši, baš u Dečanima, pravoslavlje. Trebalo bi mnogo mjesta da nabrojim ostale koji su nam bili vjerni u godinama kad je teški medijski mrak u odnosu na Srbe, prekrivao grad svjetlosti na Seni.

Višedecenijski rad posvećen srpskoj agoniji krunisali ste knjigom Kosovska trilogija- Trilogie kossovienne!

Prvi dio naslovljen U duši Kosovo, sadrži moje članke, intervjue, polemike, isprepletene sa navodima iz Kosovske epopeje ili iz djela stranih autora koji su pisali o KiM; drugi dio Kosovo apsolutnog, posvećen je sakralnoj umjetnosti i Kosovskoj epopeji, kako su ih vidjeli strani, ponajviše francuski autori, istoričari umjetnosti, odnosno, vizantolozi i slavisti, i treći dio Kosovo na golgoti, u kome, kroz mnoštvo istorijskih izvora naših i stranih, donosim istoriju te srpske zemlje, odnosno kako su je Šiptari zaposjeli po cijenu najstrašnijih zuluma u sjenci raznih ropskih režima, feudalnog turskog, fašističkog italijansko-nemačkog, komunističkog i mondijalističkog. Te knjige su doživjele spektakularne promocije na Sorboni : besjedama, prikazvanjem filmova, čitanjem i pojanjem uz gusle stihova iz Kosovske epopeje. Bilo je to prvi put, u osmovjekovnoj istoriji tog svetilišta evropske kulture, da se srpske gusle u njemu začuju, na što sam osobito ponosan!

Kakav je odnos zvaničnih institucija Srbije prema kulturnim i nacionalnim poslenicima u dijaspori?

Nažalost, nikakav! Na primjer, RTS, uprkos, blagovremenom obavještenju, nije poslao novinara da proprati kosovske večeri na Sorboni, a ni drugi naši mediji nijesu to učinili, iako smo se kao država borili za KiM! Ali neke prijateljske ekipe – kanadska i francuska, zabilježile su te manifestacije i prenosile je po svijetu. Da nije njih, bilo bi kao i da se nijesu ni desile. Ima i gore od toga, po dolasku DOS-ovog režima na vlast u Srbiji, oktobra 2000, bio sam zapao u nemilost do te mjere, da meni, niti mojim prijateljima, Srbima i Francuzima, koji smo se godinama borili za istinu o srpskom narodu, nije bio dozvoljen pristup u Jugoslovenski, odnosno kasnije, u Kulturni centar Srbije. Šta više, kako sam bio imenovan za direktora Kulturnog centra, bila je protiv mene pokrenuta kampanja od strane dvoje novinara NIN-a, Radmile Stanković i Srboljuba Bogdanovića, kako bi na to mjesto došla bivša stjurdesa JAT-a Borka Božović, vlasnica galerije Haos u Beogradu, što se i desilo. Ona je, kao direktorka Centra i ministarka savjetnica čemernog ambasadora Radomira Diklića Backa, napravila veliku neprijatnost i skandal u Parizu, tako što nas je ne samo istjerala iz Centra, nego stavila u izlog postere filma jednog od najljućih srpskih zlotvora, Bernara-Anri Levija, Srbija nulta godina u kome se satanizovao Slobodan Milošević i sva krivica za NATO intervenciju bačana na Srbiju. Inače se prije toga, Bernar-Anri Levi, skraćeno famozni BHL, bio se „proslavio” svojom podrškom Aliji Izetbegoviću i bosanskim muslimanima, i žestokim opadanjem prekodrinskih Srba o čemu svjedoči i njegov film Bosna. Slično je nastavila Božovićkina naslednica Branka Bogavac, učiteljica i novinarka, ostrašćena Montenegrinka i obožavateljka srpskih dušmana Ismailja Kadarea i Bernara Kušnera, koju je postavio Vuk Drašković, kao ministar Spoljnih poslova da vodi „srpsku kulturnu stvar” u Parizu. Onda je, kad se Crna Gora 2006. odvojila od Srbije, došao je, takođe, Vukov kadar, Živadin Mitrović koji je bojkotovao veče na Sorboni posvećeno Kosovu marta 2007. Trebalo je da za ambasadora Srbije u Francusku dođe Dušan Bataković 2009. pa da se sa svojim prijateljima, nakon skoro decenije izgnanstva, vratim u Srpski kulturni centar. Samim tim što je istoričar koji odlično poznaje kosmetske prilike, učestvovao je Bataković sa nekoliko uglednih ličnosti na promociji moje knjige Kosovo na golgoti, održanoj na Sorboni juna 2009. Rekao bih da se srpski porazi, kako u vrijeme Miloševića, tako i nakon njega, objašnjavaju apsolutnom nedovoljnošću diplomatsko-medijske akcije na međunarodnom planu. Sam Milošević je ćutao, kad je trebalo govoriti i tek kad se našao u Hagu, stao je da govori snažno i ubjedljivo i na odličnom engleskom, ono što je trebalo da čini dok je bio u Beogradu. Da navedem slučaj nama naklonjenog poznatog američkog novinara Dejvida Bajdnera iz Njujork Tajmsa, koji je nekoliko puta tražio intervju od Miloševića, ali nije ga dobio! Oni što su posle Miloševića došli, nijesu se po dobru pokazali. Misleći da je dovoljno klanjati se i udvarati, zapadnim moćnicima da se zadobije njihova milost, srozali su naš ugled. Takva politika je velika zabluda.

Koliko ste u mogućnosti, u postojećim prilikama, da se borite za očuvanje naših najvećih nacionalnih i kulturnih vrednosti?

Budući na prvoj liniji fronta, meni je, kao i još nekim Srbima na Zapadu, što će reći na izvoru zla koje je stalo da uzima zamaha, bilo jasno kuda ide svet, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, dakle velikog poremećaja globalne ravnoteže krajem 80-ti, početkom 90-ih. Najednom se Zapad našao u vlasti demonskih sila, u iskušenju zla, drugim riječima da svoju pobjedu u hladnom ratu na sve načine iskoristi za slamanje Rusije i uspostavu vladavine svijetom. Kao opit za to poslužila je – Jugoslavija gdje se pristupilo rovarenju, raspaljivanjem antagonizama prošlosti, proglašavanjem jednih, konkretno Hrvata, Slovenaca, bosanskih muslimana i na kraju kosovskih Šiptara za demokrate i slobodare, nevine žrtve, a drugih, Srba za porobitelje, tlačitelje i zlikovce. Nastojao sam da ukažem na to našim zaklenicima demokratije koji su prihvatali tu priču, stavljajući, na primjer, sve grijehove na Miloševića, zanemarujući kobnu ulogu Tuđmana i Izetbegovića, i time učestvujući u navlačenju omraze od strane zapadne javnosti na srpski narod. Tu se isticao Vuk Drašković, pa sam, recimo, u Novostima, još 1993, ukazao na Draškovićevu pogubnu zabludjelost koja, nažalost, još traje. Slično sam se, da navedem još jedan primjer, oglasio u Danu nakon prevrata izvedenog u Beogradu 5. oktobra 2000. od strane DOS-a, gdje su udarnu pesnicu predstavljali otporaši koji su postali janičari novog svjetskog poretka izazivanjem, poslije Srbije, takozvanih obojenih revolucija u Gruziji i Ukrajini, te stvaranjem haosa u arapskom svijetu, zvanog arapsko proljeće, iako se radi najcrnjoj arapskoj zimi. Nakon zvjerskog umorstva Gadafija od strane zapadnih humanista 20 oktobra 2011, nekoliko dana kasnije, priređen je u srcu Pariza, na trgu Nevinih, omaž Gadafiju gdje sam učestvovao. Kako su zapadni humanisti, posle Srbije i Libije, podvrgli mučeništvu i Siriju, to sam se i na tu temu oglasio više puta u intervjima datim Iranskom frankofonskom radiju, IRIB, u Teheranu, dostupnim takođe na globalnoj mreži. Vidite, sada su u Ukrajini pokušali sličan sceranio, ali…

 Ističete da je pitanje Lovćena bilo krajnje važno za sudbinu Crne Gore i uopšte, Srpstva. Objasnite!

Razaranje lovćenskog hrama ponovilo se kasnije, novim razaranjima bezbrojnih srpskih hramova u Krajini, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji. Boreći se za Lovćen Njegošev, borio sam se za jedan veliki svesrpski i civilizacijski simbol, a boreći se za spas Morače od potopa, to sam činio da spasim svoj zavičaj, svoju postojbinu sa njenim velikim prirodnim i civilizacijskim dobrima kao što su kanjoni Morače i njenih pritoka, stari desetinama miliona godina, iskonsko takozvano endemsko bilje u njima jedinstveno na zemlji, arheološka nalazišta u pećinama tih kanjona u kojima su živjeli preistorijski ljudi, za lavru Nemanjića, hram Uspenja Svete Bogorodice iz XIII vijeka, itd.  Potapanjem doline  Morače, bila bi potopljena i slavna istorija te oblasti za koju je veliki ruski istraživač Jegor Kovaljevski rekao da je prava homerovska poema. Na obalama Morače nastala je Ženidba Maksima Crnojevića, jedna od najvećih poema svjetske književnosti, kako je ocijenio poljski bard Adam Mickijevič u čuvenim predavanjima na Kolež de Frans. Moje bavljenje Moračom urodilo je sa dvije knjige, jedna na francuskom – Ugrožena vječnost Morače (1997) i Odbrana Morače od potopa (2002), veliki zbornik mojih radova i radova mojih saboraca iz raznih oblasti, geologije, geografije, istorije, istorije umjetnosti, literature, novinarstva… Mislim da sam uspio da dam časni doprinos samim tim što sam potapanju Morače dao međunarodni karakter, posebno zauzimanjem Franca Vebera za njen spas. Uspjeli smo da Morači otvorimo vrata UNESKA, ali aktuelna vlast u CG oklijeva da je kandiduje za listu svjetske baštine, valjda još snuju o potopu. Pošto je italijanska kompanija A2A, koja vlasnik Elektro privrede Crne Gore, odustala da bude investitor gradnje brana i elektrana na Morači, bilo je riječi da bi posao mogao da se da da Turcima, kao što im se dala željezara u Nikšiću, a nije data našem čovjeku Daki Davidoviću, rodoljubu i značajnom poslovnom čovjeku sa Golije, jer su Turci ponudili bakšiš od 100 hiljada evra više ! No, zamislite da Turci potope Moraču koju nijesu mogli nikad da porobe! Slično se investitorima iz arapskih petromonarhija ustupaju dobra na crnogorskom primorju, ponekad i na rok od sto godina, onome ko da više pa makar bio i crni ćavo.

Šta reći za ljude iz kulturnog i političkog miljea u Crnoj Gori koji se odriču svojih korena, porekla?

Sve to što se dešava u Crnoj Gori je poprimilo vidove prokletstva. Niko nikad u Crnoj Gori se nije odricao srpstva, nego je, naprotiv, njime živio i njime se ponosio, kao što o tome svjedoči sva istorija, sva kultura, sva poezija i uopšte književnost nastala na tlu Crne Gore. Naš Moračanin, pokojni Batrić Jovanović, napravio je pravu antologiju srpstva Crne Gore na preko 400 strana pod nazivom Crnogorci o sebi, izašlu 1986. Čak ni zelenaški pokret protiv ujedinjenja Srbije i Crne Gore, nije poricao srpstvo Crnogoraca, niti se njega odricao. Dvije ustaške prokletinje Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija, nekad u službi fašizma, postali su perjanice, ideolozi sadašnjeg crnogorstva do te mjere da je narodna pjesma Oj svijetla majska zoro, falsifikovana od strane Sekule Drljevića, promovisana u sadašnju crnogorsku himnu. Tu crnu buktinju antisrpstva preuzeli su komunisti tako da je crnogorska nacija nastala kao proizvod dvije totalitarne pošasti, fašizma i komunizma, čiji je simbol, upravo, sadašnji zindan na Lovćenu, da bi nastavila da se potvrđuje u okrilju treće totalitarne pošasti mondijalizma ili evro-atlantizma. Ta zastranjnost, izopačenost, izvrnuta psiha se očituje (da navedem samo nekolika primjera) u osporavanju Njegošu i ostalim velikanima Crne Gore njihovog srpstva, koje su oni slavili i uznosili do nebesa; u stvaranju rugla od jezika zvani crnogorski gdje se, između ostalog, ide u besomučnu ijekavizaciju goru od hrvatske, a samim tim i odricanju od svog hiljadugodišnjeg prirodnog nam pisma ćirilice; u stvaranju vjerske sekte zvane crnogorska pravoslavna crkva koju niko ne priznaje; u stalnom udovoljavanju muslimanima, Albancima, te primorskim Hrvatima,  zarivajući glavu u pijesak pred onim što god oni čine, a galameći na Srbe i  Srbiju (i najmanjim povodom); u odvajanju od Srbije u vrijeme kad je trebalo, naprotiv, učvršćivati međusobne veze pred aveću velike Albanije koja se diže i pred opasnim povratkom Turske na Balkan; u priznavanju šiptarskog Kosova, zlikovačke tvorevine NATO kao nezavisne države Kosova, za koje je Pavle Rovinski napisao da je mračne vjekove preživjelo najviše u svijesti naroda Crne Gore; u hrljenju u zagrljaj svjetskog NATO krvnika, koji je samo u poslednjih 13 godina vodio četiri apokaliptična rata, predajući ognju i maču čitave narode, Srbe, Avganistance, Iračane, Libijce, a sada, preko raznih terorističkih hordi, Sirijce, pa, evo i pokušaj derstabilizacije i sejanja nasilja u Ukrajini, što je samo paklena uvertira za uništenje pravoslavne Rusije u pokušaju uspostave svjetske vladavine.
                                                                              

Primetno je da u vašem bavljenju nacionalnim temama, znatno mesto zauzima, upravo, zavičaj. Šta je za vas zavičaj?

Viječna ljepota koja živi u meni. Ti beskrajni vidici sa moračkih strana i visova, vrleti, šume, jarka ljeta, raskošne jeseni, snjegovite zime, mirisna proljeća, iskonski poj Morače, silne munje i gromovi, potopske kiše, plavetna ili ozvezdana nebesa… Svakog ljeta dođem oko Vidovdana. Kad boravim u Morači, ustajem sa prvim suncem na vrhovima, gledam njegov silazak niza strmeni i dočekujem njegovo rađanje iza visokih Gradišta. Da sam živio u doba Ahenatona ili Zaratustre, vjerovatno bih bio žrec boga Sunca. A i Dante kaže da ništa što postoji u čitavom svijetu, nije dostojno da bude primjer Boga, osim sunca. U tom smislu moja pobožna majka Milena koja nije znala za Dantea samim tim što nije znala ni da piše ni čita, niti i za jednog drugog pjesnika, osim za Njegoša, upravljala se po ovoj Dantevoj misli, obraćajući se izlazećoj zvijezdi nebeskoj, ovim riječima: „Pomozi mi sunce na istoku”!

 Za Vlašiće sam znao još iz djetinjstva jer su nam za zvijezdom Danicom u Morači služili, naravno kad je nebo bilo vedro, kao neka vrsta nebeskog časovnika, pošto nijesmo imali drugoga. Kad pomislim na sve promjene kroz koje sam prošao od mog moračkog djetinjstva do danas, čini mi se da sam otada proživio stoljeća. Tu se odvijala epopeja mojih predaka Trebješana, ubjeglih krajem XVIII vijeka od turskoga nasilja iz Hercegovine, u moračke vrleti odakle su sa drugim uskocima hajdukovali i vojevali protiv vjekovnih dušmana, a ovi opet u dva maha u četvrt vijeka, 1795. i 1820, vojštili na Moraču, doživjevši grdne pogibije pa je ostala riječ:„ Zakleli se Turci na pogaču da ne vojšte više na Moraču.” Mada su održali riječ, moglo bi još desiti da je prekrše, pošto je, kao što malo prije rekoh, bilo predloga od strane nekih crnogorskih glavara da se Turci pozovu, kao investitori elektrana, da potope Moraču, što bi bilo daleko gore nego da su uspjeli da je porobe. Glava moga predaka Jezdimira, zvanog Bećir, okapala je na zidinama grada Onogošta, kao što je glava njegovog ubice Fazli bega, okapala na kocu u Ljevištima. Po onome: ko se ne osveti, taj se ne posveti!

Razgovarala Biljana Živković