Kome je pčela za kapom?

Piše: Emilo Labudović

Skretanje pažnje sa vitalnih društvenih problema na one kolosijeke čiji vozovi nikad ne stižu, oprobana je taktika i praksa gotovo svih režima. Tim skoro mađioničarskim trikom podjednako se koriste i bivše i aktuelne vladajuće garniture. Bivše, da bi prikrile svoje prljave tragove i zločine, aktuelne, da bi opravdale nedostatak ritma, pameti i smjelosti da realizuju obećano. Kako god da se okrene, laž i prevara, zamagljivanje i zaturanje za Goleš planinu, neka su vrsta opijata kojim se društvo drži i održava u stanju latentne nirvane.
Polemike oko Anketnog odbora za istragu ubistva novinara i napada na njih i druge VIP ličnosti, pokušaji da se njegov rad prebaci isključivo na polje politike, svako malo potrzanje već izinđalog pitanja „državnog udara“, pitanja ustavnog položaja Srba u Crnoj Gori, „sagrešenja“ samo pred Bogom grešnog Andrije Mandića, uporno se koriste kao izgovor i opravdanje, vaskrsavanje starodužina, otkopavanje davno zakopnih tajni i nepočinstava… Sve je to oruđe i oružje kojima se podjednako brane ili napadaju određene državne ustanove, pojedinci, razvojni koncepti… I što je galama veća, i što je prst kojim se upire u oko drugog duži, nada da će se određeno pitanje apsolvirati i privesti kraju sve je više u ritama.

Za prvdu kažu da je spora, ali je dostižna. Ali, nije samo riječ o njenom ostvarenju već se postavlja pitanje njene svrsishodnosti kad zakasni. Kome je onda potrebna i koja je njena svrha? Koliko može da bude satisfakcija obespravljenima? Koliko je opravdana i naknadna nadoknada „pretrpljenje štete, duševnih bolova i društve izolovanosti? Koja je, recimo, danas cijena svega toga stradalnicima Golog otoka kojih skoro da više i nema među živima? Šta može da nadoknadi smrt i srpske žrtve oko Goražda koje su stradale od osionosti takozvanih „vikend ratnika“ iz pljevaljske Bukovice o kojima ovdje niko ni riječ ne smije da zucne, dok se o interniranima iz Herceg Novog trubi bez prestanka?

Narod je odavno definisao nepisano pravilo da o poštenju najglasnije govore kurve, a o brzini kočničari. O promašajima aktulene vlasti najargumentovaniji su bivši, oni za čije vlasti su začeti i ostali neriješeni skoro svi društveni problemi o koje se spotiču sadašnji. Na lopovluk i grijehe današnjih se danonoćno ukazuje kako se ne bi podigao tepih zaborava ipod kojeg je gurnuto sve što su bivši decenijama zgrtali, pljačkajući sve što za nebo nije bilo svezano. S tim u vezi, sjećam se neponovljivog Duška Radovića koji je, još u vrijeme kada se „kukurijekanje“ plaćalo glavom, rekao: „Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti ljućih boraca za poštenje, a protiv lopova“!

I za kraj, podsjećam na onu čuvenu narodnu priču o tome kako je jedan u jednom društvu ukrao kapu. Kako su sve bile jednake, nije se tako lako i bez grijeha nabjeđenja moglo doći do lopova. A onda se pokradeni dosjeti i objavi kako mu je kapa bila umazana medom i kako će pčele rojem navaliti na nju. Istog časa, lopov se lati ukradene kape i skide je sa glave kako bi provjerio zuje li već pčele.
Još je prohladno, pa pčele još ne roje onako kako znaju, ali gospodo sa ukradenim kapama ne zaboravite: ide ljeto! Čujete li, već zuji izdaleka.