Ko nam turira istoriju?

U ozbiljnim intelektualnim krugovima nije podigao prašinu pa nije bilo potrebe ni da se bilo što sleže. Ipak ono mnogo puta VEĆ VIĐENO sa iste adrese zaslužuje komentar. Zadržaću se isključivo na prvoj strani teksta, odnosno na dijelu koji se tiče slobodnih izbora i legitimiteta vlasti u prethodnih 104 godine crnogorske istorije kojima se Predsjednik Crne Gore bavio.

Opasno i do bola bode oči, kada trodecenijski, nesmenjivi predsjednik Partije i Države, upozorava da svaka Vlada osim njegove prijeti uništenjem Crne Gore.

Citiram:

Međutim, okolnost da Crna Gora ima Vladu koja je u stanju da joj priredi takav zločin sa jasnim predumišljajem, potpuno svjesno, s namjerom, tragična je.

Predsjednikova frustracija novom Vladom je posledica, činjenice da je poslije 30 godina Crna Gora 30. avgusta 2020. godine prvi put dobila Vladu koja nije formirana na osnovu izborne krađe. Promjenu koju je s radošću dočekao slobodarski dio Crne Gore njen šestostruki premijer i dvostruki predsjednik države nazva tragedijom i zločinom sa jasnim predumišljajem.

U sledećoj rečenici Predsjednik podsjeća da nam se nešto slično dogodilo i prije 104 godine.

Citiram:

„Nelegitimnu Podgoričku skupštinu, da je sreće, svi trebalo da preziremo jer je u trenutku njenog avetanja Crna Gora imala svoj Ustav, svog kralja, svoj parlament i svoju vladu.“

Predsjednik zaboravlja da je i prije 30. avgusta 2020. Crna Gora imala isto što i 1918. godine. Imala je svoj Ustav, svog predsjednika (kralja), svoj parlament i svoju vladu. Predsjednik s nevjerovatnom lakoćom povezuje dva događaja koji su se Crnoj Gori potkrala tokom dva vijeka. Izjednačio je izbore od 30. avgusta 2020. godine sa Podgoričkom Skupštinom od 1. decembra 1918. godine. Predsjednik svojoj staroj paroli „Nikad više 1918. godina“ indirektno dodaje novu „Nikad više 2020. godina.“ Podanici odani ideologiji Predsjednikove partije prepoznali su vapaj njenog prvog čovjeka. Priklonili su mu se, a njegovi medijski telali počeli da šire glas kako će bez Predsjednika Đukanovića Crna Gora propasti kao što je nekada propala bez kralja Nikole. Nikome ne pada na pamet da uporedi međunarodne okolnosti u kojima se Crna Gora nalazila prije sto i kusur godina i u kojima se sada nalazi. Podržavaoci Predsjednika izbjegavaju da kažu nešto o ličnostima koje su bile na čelu Crne Gore tada i danas. Zanemaruju činjenicu da je današnji Predsjednik Crne Gore neuporedivo mlađi i bogatiji, mnogo neprosvećeniji i besprizorniji vladar od nekadašnjeg Gospodara Crne Gore kralja Nikole. Previđaju da je narod u današnjoj Crnoj Gori zahvaljujući DPS-u možda čak i više indoktriniran, isključiv i podijeljen nego što je bio prije 100 godina. Izbjegavaju da pomenu čak ni okolnosti u kojima su, svako u svom vremenu, djelovali dva Gospodara Crne Gore, Kralj Nikola Petrović i Predsjednik Milo Đukanović. Nijesu se ni sjetili da makar nešto napišu o njihovim posvećenostima državi, žrtvama koje su prinijeli na njen oltar. Kada se već na 1918. godinu pozivaju izbjegavaju da daju makar neki mali podatak o obrazovanjima, intelektima, kulturi, duhovnostima, talenatima, političkim sposobnostima crnogorskih vođa, ondašnjih i sadašnjih .

Ono što zaobilaze politički komentatori u svojim proklamacijama, paškvilima, i otvorenim podrškama Predsjedniku Crne Gore u cilju manipulacija sa davno minulom 1918. godinom nadoknadićemo kratkom analizom. U čemu su sličnosti a u čemu razlike između 1918. i 2020. godine. Razlika je u titulama kralja i predsjednika. I u još ponečem. Kralj Nikola se obrazovao u Francuskoj. Njegovi učitelji, gosti saradnici, sagovornici bili su Evropejci. Od recimo Laze Kostića doktora pravnih nauka, Valtazara Bogišića, preko umjetnika poput Vlaha Bukovca, književnika Jovana Jovanovića Zmaja, Bernarda Šoa, Pavla Rovinskog… Svi su rado dolazili na Cetinje da bi se družili i razgovarali sa Gospodarom Crne Gore.

Današnji Predsjednik odnosno novi Gospodar ili Kralj Crne Gore kako ga i de fakto doživljavaju vjerni partijski podanici obrazovao se u Momiišićima. Njegovi partneri, gosti, saradnici uglavnom su se obrazovali nekoliko kilometara dalje u Donjoj Gorici na Univerzitetu koji je Predsjednik formirao. O talentima, stvaralaštvu, prosvjetiteljskom, državničkom i vojničkom duhu kralja Nikole koji je Crnu Goru napustio 1916. godine možemo se informisati u bibliotekama, na pozorišnim scenama, u međunarodnim institutcijama istorije i kulture, po memoarima i putopisima uglednih mu sabesjednika i savremenika. O Predsjedniku Đukanoviću uglavnom se informišemo u žutoj štampi, po kič rubrikama, emisijama snzacionalističkih televizija, po crnim hronikama, iz međunarodnih i domaćih afera i skandala, od kojih su neke, može biti i iskonstruisane i falsifikovane da naude ugledu Predsjednika. Ipak u svakom slučaju afere ga predugo prate, obnavljaju se, opstaju i događaju na mjestima na kojima se redovno pojavljuje i ime Predsjednika Crne Gore.

Ni biografske, karijerne crtice dva najdugovječnija vladara Crne Gore (Izuzimajući Tita) ne treba zanemariti. Knjaz Nikola naslednik dinastije Petrović Njegoš u svojoj 69. godini je proglašen za kralja Crne Gore. Milo Đukanović učenik Srednje ekonomske škole u Titogradu, uspon je doživio u Savezu Socijalističke omladine iz koga je u svojoj 29.  godini stupio na tron Crne Gore kao premijer, odakle do dana današnjeg gospodari državom.

Afinitete DPS-a i koalicionih mu partnera da pronađu sličnosti i povežu 1918. godinu sa 2020. godinom bilo bi neumjesno analizirati. Predaleko bi otišli. Zato se vratimo na Predsjednikov autorski tekst i razmislimo što ga je navelo da spoji 1918. i 2020. godinu. Zašto Đukanović turira istoriju. Zašto nadovezuje i spaja nespojivo. U svakom slučaju njegov motiv je daleko od borbe za stabilniju državu i prosperitetno društvo. Njegov motiv je upinjanje prstom u tobožnje izdajnike Crne Gore. Uostalom sve njegove izborne kampanje bile su bazirane na označavanju patriota i izdajnika. U ovoj poslednjoj Predsjednik istovremeno zagovara i priznaje slobodnu volju građana ali isto tako u ovo predizborno vrijeme ukazuje na slobodnu volju kao na potencijalnu izdaju. Ko ne glasa za njega i njegovu političku obciju biće izdajnik poput onih koji su 1918. godine glasali na Podgoričkoj skupštini. Predsjednik na samom početku autorskog teksta naglašava da svaka politička promjena u Crnoj Gori može biti tragična. Malo zatim Predsjednik naziva, zamislite izraza, AVETANJEM jednu političku promjenu koja se Crnoj Gori desila prije 104. godine u ratnim uslovima. Predsjednik i njegovi sledbenici ne znaju da su se u tom svjetskom AVETANJU raspala četiri carstva Austro-Ugarsko, Osmansko, Njemačko, Rusko. U opštem metežu nestajale su stare države, formirale se nove, a mala Crna Gora poslije odlaska kralja u egzil izgubila je državnost stečenu na Berlinskom kongresu. Koliko li tek AVETA čovjek koji ove svjetske događaje naziva AVETANJEM.

„Crna Gora je tada imala svoj Ustav, svog kralja, svoj parlament i svoju vladu.“

piše Predsjednik ne shvatajući kontekst mirovnih pregovora i dogovora velikih sila, davno započetih dinastičkih sukoba između Srbije i Crne Gore, unutrašnjih prilika na Balkanu kojeg su koju godinu ranije tresla dva Balkanska rata, nekoliko varljivih vojnih saveza i konvencija. Predsjednika Đukanovića treba stalno podsjećati da je Crna Gora i prije 30. avgusta 2020. imala isto što i 1918. godine. Imala je svoj Ustav, svog kralja (predsjednika), svoj parlament i svoju vladu. Doživjela je promjene jer se umorila od Đukanovićeve autokratije, ideologije nacionalizma i jednopartizma. Prepunila joj se mješina grijeha. Crna Gora je prikupila snage, rekla NE Đukanoviću i njegovoj partiji i već sjutradan osvanula kao odgovornije i pravednije društvo. To potvrđuju započeti obračuni sa organizovanim kriminalom i pljačakašima Crne Gore. Ko je spreman to da vidi biće mu jasno od čega Đukanović bježi u svom autorskom tekstu.

Predsjednik Đukanović ne bira način na koji će relativizovati decenijsku korupciju, organizovani kriminal, moralno posrtanje ukupnog crnogorskog društva. Stoga u igru uvodi nebuloze o 1918. godini i 2020. godini nazivajući istorijske procese AVETANJEM i ZLOČINOM SA JASNIM PREDUMIŠLJAJEM.

Tekst predsjednika DPS-a po svemu liči na koje se pakuje zajedno s ljekovima u onim malim kutijicama. Upustvo za upotrebu rijetko ko čita. I ovaj autorski tekst će tako proći iz razloga što su Đukanovićevi ljekovi šarena laža a Upustvo za upotrebu još šarenija laža. Autorski tekst ili Upustvo za upotrebu adresirano je na podržavaoce Đukanovićeve despotije, na zadrte glasače, nacionaliste i eventualne koalicione partnere. Koje li ironije. Đukanovićevo Upustvo za upotrebu treba da doprinese tobožnjem ozdravljenju i spasu Crne Gore koja je upravo od njega i njegove partije oboljela, a od njegovih poslovnih poduhvata i njegovih partnera brutalno poharana i ekonomski gotovo uništena. Da li onom anahronom i istorijski besmislenom sloganu „Nikad više 1918.“ predsjednik Đukanović dodaje novi slogan „Nikad više 2020.“ Najavljuje li nove izbore pod objedinjenim sloganima „Nikad više promjene“ i „Nek je vječna moja Crna Gora“

Izvor: Žurnal.me

Piše: Ranko Rajković