Ko je…?

Piše: Emilo Labudović

Ko je ubio Duška Jovanovića? Ko je posjekao čempres u Beogradskoj ulici? Možda se poređenje ovo dvoje „ko je“ čini bizarnim, a bizarno i jeste, ali i jedno i drugo su samo dva kraja mraka kroz koji se kao društvo, evo decenijama tociljamo. Oba ova pitanja, bez obzira na ličnu i društvenu težinu, samo su prilog tezi da postoje snage i pojedinci izvan svjetla društvene pozornice koji, skriveni tamom koja se, po zakonima fizike, stvara izvan izvora svjetlosti, odlučuju o svemu: od života do čempresa. I potvrđuju istinu, staru koliko i organizovano društvo, da se, dok se na svjetlima pozirnice odvija manje ili više uspješan komad koji predstavlja vlast, ona prava, esencijalna, svemoćna zato što je nedodirljiva, vlada, upravlja i kanališe iz mraka. A pri tome, mala je razlika u mraku izmđu pacovskih kanala podzemlja i kriminala, velelepnih kabineta vladajuće garniture ili „laboratorijskog“ štaba neke, nazovi nevladine, organizacije.

Između ova dva, osim u samom biću pitanja, neuporediva „slučaja“ protekla je dvadeset i jedna godina. Isuviše mnogo, ali ipak nedovoljno, vremena da bi se za izostanak odgovora imao bilo kakav alibi. Ali, i Duška i čempres progutao je praiskonski mrak ljudske osionosti, žudnje za nesputanom slobodom i odlukama bez osjećaja za bilo kakvi odgovornost i brigu za posledice. Toj i takvoj svijesti je skoro svejedno je li riječ o ljudskoj glavi ili čempresu, važno je samo da su prepreka do cilja. Ali, koliko god se te sile mraka, ove ili one snage i nivoa, doimaju kao oličenje snage i moći, one su u suštini samo odraz dubokog kukavičluka čiji se smrad i „pune gaće“ pokrivaju mrakom, a hrane strahom i kukavičlukom onih koji su na javnoj sceni. „Ne bi oni napunili džepove da mi prethodno nijesmo napunili gaće“, sarkastično ali bolno istinito, to stanje društvene svijesti definisao je aforističar „Novosti“, književnik Bojan Ljubenović.

Ako je za utjehu, ovo naše „ko je“ nije samo lokalni specijalitet. Ima toga po svijetu koliko hoćete. Ljudska nezajažljivost, beskrupuloznost i osionost prisutne su širom svijeta. Prisjetimo se samo da se Amerikanci, i pored najboljih i najopremljenijih agencija svih vrsta, i poslije 62 godine pitaju „ko je ubio Džona Kenedija“? Ali, ima nešto što onima iz mraka stalno izmiče: svijest o tome da za svaku tajnu ima vrijeme istine. Da, prije ili kasnije, ali obavezno i bez izuzetka, vrijeme iznjedri vrbu čije će svirale jasno reći da su „u cara Trojana kozje uši“!

Ne znam kada, ali jednom zasigurno, znaće se odgovor i na ova dva naša „ko je“. I ne samo na njih. Vrijeme je majstorsko rešeto.