Kapetan

Piše: Batrić Babović 

Kapetan je bio golootočki mučenik.

Seljačko dijete rođeno
neposredno iza Velikog Rata.

Polako je postajao borac i junak.

Fizičke snage nije mu falilo.

Plavooki dječak razgranao je pleća.

Puno je radio. Malo je razmišljao.

Ili nimalo.

O ideji Trockog i Lenjina nije znao ništa.

Čuo je za druga Tita. Postajao je napredan.

U Drugom Svjetskom Ratu kad je omaljavio, čvrste kosti pristupio je partizanskom pokretu.

Sumnjalo se da nije dosledan marksističkoj misli.

U selu je kolala priča da je kuća štab pristalica Kraljevine SHS.

Porodica je optužena da ne gaji duh i ideje crvenih brigada.

Morao se pronaći izlaz iz tog začaranog kruga.

Iskoristio je zgodan momenat da odbaci sve sumnje.

Ukazala se neponovljiva prilika.

Kapetan je stupio na scenu.

Bila je tiha decembarska noć davne 1941.godine.

U kući je bilo sijelo.
Kad se soba zažarila od žamora, Kapetan je uzeo suvo drvo.

Otvorio je šporet i zapalivši luč uzviknuo: “ Živjela Partija. Živio drug Tito“.

Bacio je luč na pod sobe.

Požar je zahvatio kuću.

Ukućani su ga jedva ugasili.

Ostali su jedino ispucala čakma i nagaravljeni pod.

Kuća je opstala.

Kapetan se dokazao drugu Titu i Partiji.

Rat je uveliko počinjao. Kapetan je bio svuda.

Pljevlja, Sutjeska, Neretva, Sremski Front.

Kako se rat bližio kraju epolete su bujale.

Kapetan se oženio. Dobio je dvoje djece. Sina i kćerku.

Došla je 1948. Kapetan je postao major.

Bio je komandant okružnog zatvora. Na mjestu današnjeg hotela Moskva.

U vrijeme kad su Tito i Staljin zaratili. Do krvi. Do koštane srži.

Duh mladosti i bunta nije mirovao. Krive Drine čeznule su za ispravkama.

Vječiti pobunjenik reče nadređenima:“Zašto naši drugovi čame u podrumu, a državni neprijatelji stanuju na prvom spratu? Treba to ispraviti“.

Ispravka je nastupila odmah. Kapetan u činu majora pridružen je staljinistima po hitnom postupku.

Uhapšen je i stavljen u samicu.

Nijedna muka nikad ne ide sama.

Kamrik sudbine parao je krvavi danak.

Ostao je bez čina, statusa i porodice.

Žena mu se preudala i rodila još dvoje djece.

Kapetanova i njena djeca završila su u sirotištu.

Prvim transportom ispred Terazijske česme, Kapetan je upućen na ostrvo Sveti Grgur.

Dobio je zlatnu medalju za odlično vladanje u raspolućenom ateističkom sistemu – pustinju Golog Otoka.

Proživljavao je Golgotu.

Svaki kamen sivila okružen plavetnilom Jadrana ličio je na krst koga se odrekao.

Prošao je tople zečeve, kible, špalire, žege i bure.

Petoknjižje ka ideološkoj popravci duha.

Miljama je bio daleko od Izlaska.

Rvao se sa univerzumima sjećanja.

Bili su mu jedini pravac prema obećanom danu.

Probao je da bježi iz kazamata.

Uhvaćen je u moru.

Mučen je veslima i gvožđem.

Krv je tekla na sve strane.

Izbjegao je smrtnu kaznu.

Pretučen na smrt ležao je mjesecima.

Sušio se od iznemoglosti. Nije se razlikovao od krša i drače.

Prošlo je šest godina Golog Otoka. Golootočko poimanje i rasuđivanje nikad.

Zaposlio se kao fizički radnik u fabrici cigle.

Ubrzo se po drugi put oženio.

Usud je htio suprotnosti u jednom biću.

Mlada je bila iz kuće poraženih u Drugom Svetskom Ratu.

Pobjeda i poraz zaljubljenih liče jedno na drugo.

Izrodili su troje djece. Tri zlatne jabuke.

Godine su prolazile.

Kapetan se od Golog Otoka branio golim životom.

Od Staljina nije odstupao ni za jotu.

Rusija mu je olakšavala smisao postojanja.

Tvrdio je da je bilo ispravno paljenje sopstvene kuće.

Ljubav njegovog života zadesilo je mnogo bolesti. Srčana kap prelila je čašu.

Upokojila se potpuno slijepa sa licem koje je ličilo na svetogorsku fresku.

Dvadeset godina mlađa od Kapetana otišla je sa ovog svijeta.

Postao je još jednom golootočanin. Konca mukama nije bilo.

Šetao je svaki dan više od petnaest kilometara.

Rute koraka bile su živopisne.

Nikad nisu ličile jedna na drugu.

Atletika na fiktivnoj slobodi čuvala mu je glavu od Svetog Grgura.

Čitao je Kapital i Manifest KPJ. Svaki dan. U novčaniku je nosio sliku Josifa Visarionoviča Staljina.

Kad je imao devedeset godina umro je u snu.

Očevici tvrde da je neposredno prije smrti pominjao Boga i majku Mariju.

Dozivao je djecu i unuke.

U kopreni preseljenja nazirala se njegova prva ljubav.

Gorela je davna beogradska drama sa mirisom tragedije.

Dokaz za dokazom da zaborav ne postoji i da prošlost nikad ne prolazi.

Suprugu od preseljenja na bolji svijet nije ispuštao iz usta.

Na vječni počinak ispratile su ga hiljade duša kojima je bio sve.

U radosti i žalosti.

Mramor mu je pokriven krstačom blizu drevne svetinje.

Sav prostor između njegovog groba i manastira liči na među dva svijeta zavedene čestite duše.

Na nakaradni vijek nevidljivih borbi dobra i zla u čovjeku i mikrokosmosu.

Na sudare suprotnosti sa sličnostima u utopiji ratnog besmisla.

Zbir Kapetanove vjere i djela ruskog državnika ostvario je svoju vojničku misiju.

Goli Otok još vaskrsava iznad grobne tišine.

Kapetan mu nikad nije dao vječni otpust!