Kako se ponašati nakon pričešća

Ima mnogo knjiga i uputstava posvećenih pripremi za Sveto pričešće. Cilj ovih knjiga jeste da pruže čoveku znanja potrebna za svjesno, sa sveštenim strahom i nepostidno pristupanje Putiru s Hranom Besmrtnosti. Ove knjige su različite. U njima ima nepodudarnosti, uglavnom vezanih za različit stepen strogosti pripreme i različite pristupe učestalosti pričešćivanja.

Ipak, takva literatura postoji i ona je mnogobrojna. Ali, evo čega nemamo! Nemamo knjiga koje s čitaocem vode razgovor o tome kako da se ponaša posle pričešća, kako da čuva dobijeni dar, kako da na dobro koristi realnost bogoopštenja! Propust je očigledan. I nema ničeg drskog u tome da se ovaj propust brzo nadomesti. Ozbiljnost zadatka zahteva, kao prvo, formulisanje pitanja, a kao drugo, saborne napore za pronalaženje tačnog odgovora.

Iskustvo, duhovno i svakodnevno podjednako, govori nam o tome da je lakše dobiti nego zadržati. Ako se radi o velikom daru umijeće njegovog korišćenja je najteže što očekuje onoga ko ga je dobio. Blagoslov može da se pretvori u prokletstvo srazmerno s neukim korišćenjem ili zanemarivanjem darova. Istorija Izraela je primer za ovo. Mnoštvo čuda, Božije vođstvo, odnosi između naroda i Boga poput supružničkih! Šta se više može očekivati?

Ipak, kao naličje ovih odnosa neumoljivo se pojavljuju pogubljenja i teški udarci koji padaju na glave ljude koji se ponašaju nedostojno izbranja. Što se tiče pričešćivanja realnost Hristovog prisustva u Evharistiji je još u apostolska vremena navodila na to da se govori o bolestima i smrti nedostojnih pričesnika. Dakle, odavno je vrijeme da se govori ne samo o pripremi za pričešće, već i o pravilnom životu posle dobijenog pričešća.

Evo prve misli koja počiva na površini: zar nije umijesno da se na dan pričešća umjesto večernjih molitava, pokajničkih i skrušenih, uoči spavanja još jednom pročitaju blagodarstvene molitve posle pričešća? U njima su molbe ne prosto za oproštaj i pomilovanje, već „da uđeš u udove i u utrobu, učvrstiš zglobove i kosti, opališ trnje svih sagrešenja“ i dr. Ove kratke molitve su veoma snažne, pune smisla, radosne i energične.

Njihovo višestruko ili makar ponovno čitanje na dan pričešća pojačava u hrišćanskoj duši osjećaj zahvalnosti prema Bogu, rađa trezvenost (sjećanje na Gospoda), rasplamsava u čovjeku želju da se češće pričešćuje.

Svetitelj Jovan (Maksimovič) je nakon služenja liturgije često dugo ostajao u oltaru. Čitao je Jevanđelje, „prebirao“ je brojanice, izgovarao je druge molitve i zatim je s naporom odlazio na svakodnevni posao pošto nije želio da napusti oltar. I to je lekcija. Očigledno da je čovek u svetu opterećen brigama i da je užurbani životni tempo neprijatelj usredsređenosti. Ali, čovek treba da se trudi da posle pričešćivanja ne zaroni odmah u poslove, treba da se potrudi da potraži makar kap tišine koju će posvetiti čitanju i razmišljanju.

Plašim se da tvrdim koji je tačno od optinskih staraca (čini mi se Varsanufije) savjetovao da se na dan pričešća čita Apokalipsa Jovana Bogoslova. Očigledno se imalo u vidu to da je oblagodaćeni um hrišćanina u to vreme sposobniji za primanje Božjih tajni nego u obične dane.

Nije toliko u pitanju konkretan savet koliko obrisi opšteg pravila: na dan pričešća sve moguće vrijeme i snage treba posvećivati proučavanju riječi Božije i drugih duhovnim djelima.

Postavši dom Božji posredstvom pričešća hrišćanin postaje strašan za nevidljive neprijatelje dobra. Od njega kao od vatre „bježi svaki zločinac i svaka strast“. Stoga je za neprijatelja bitan zadatak da se potrudi da razonodi hrišćanina, da ga uvuče u kovitlac raznoraznih briga, da ga okruži „neznanjem, zaboravom, malodušnošću i kamenom bezosjećajnošću“.

I neprijatelju to polazi za rukom srazmjerno s našom nepažnjom. Treba li se čuditi raspojasanosti grijeha i haosu koji vlada u glavama ako ne učimo da kako treba koristimo svoje najpobjedonosnije oružje – bitno sjedinjenje s Bogočovjekom i Spasiteljem?

Pitanje bez sumnje, nije potpuno sagledano, već smo ga se samo dotakli. Ono zahtjeva crkvenu pažnju i samom izgovaranju pitanja može prethoditi poziv: „Vonmem!“ („Pazimo!“). I umijeće opraštanja grešaka i sposobnost suprotstavljanja djelovanju strasti i hrabrost u nezgodama i predukus vječnih dobara, i još mnogo-mnogo drugog se pričesnicima daje u izobilju.

Evo šta je Jovan Kronštatski govorio posle pričešćivanja: „Gospod je u meni lično, Bog i čovek, ipostasno, suštastveno, istinito, očišćujuće, osvjećujuće, pobjedonosno, obnavljajuće, obožavajuće, čudotvorno, što i osećam u sebi“.

Bogatstvo darova koje je osećao kronštatski pastir isto je bogatstvo darova koje se daje svima, ali nažalost, pričesnici ga ne osećaju tako duboko.

Upravo u ovom smislu će sveci suditi svijetu. Imajući tačno isto onoliko koliko i mi, oni su umeli da svoj život pretvore u jarko gorenje kandila dok mi samo ispuštamo garež i rizikujemo da u strašnom času suda ostanemo bez ulja.

Osim onoga što već imamo možda nam više ništa nije ni potrebno za čudotvornu punotu i svakodnevno hrišćansko svedočenje. Nije nam potrebno ništa preko toga, ali treba da naučimo da koristimo ono što imamo. I prije svega treba da naučimo da se pravilno ophodimo prema prečistim tajnama Hristovog Tijela i Krvi: da ih sa sveštenim strahom primamo i dostojno čuvamo u sebi.

Autor: Protojerej Andrej Tkačov