Kako kučke laju

Piše: Milutin Mićović

Kad nijesam znao kakao da govorim o ljudskim stvarima, pritijecale su mi u pomoć životinje. One su mi nudile svoju jedinstvenost i autentični način ponašanja, u kojem sam prepoznavao i korijen nešto složenijeg ljudskog ponašanja, koji se nekad nazivaju – pasjaluci.

Neko bi rekao da je ponašanje životinja prosto i nezanimljivo. Pas ko pas, neko će reći, ili, kučka ko kučka. No ako pas, zavisno od situacije i konkretnog motiva lajanja, može da laje na trideset načina, onda je to delikatna psihozoološka situacija. Čovjek to ne primjećuje, dok ga ljudi nečim ne podsjete na pse.

Razlikuje se lajanje kerova i kučaka bez obzira na jednu rodnu osnovu. Muški i ženski princip i kod psećeg roda, dopunjava se, recimo, kao epska i lirska pjesma, ili kao muško i žensko udvaranje, ili, još više,- dodvaranje. Pseći rod je prvak među svim životinjskim vrstama, osim ljudske,- u dodvaranju! Recimo kad vam se mladi ker ili kučka, sa osmjehom do ušiju, smota oko nogu, to uradi tako vješto, kao da nema nijedne kosti u tijelu. Kao da je njegova lubina napunjena maslinovim uljem.
U osnovi psećeg laveža je odbrana korita, a tako brani i svog gazdu koji mu obilno nasipa korito. To je nešto kao aksiom, ali se na njega oslanja mnogo varijanti. Recimo (kad je riječ o kučkama), – pitanje je, da li je kučka mlađa ili starija, da li je ljepša ili ružnija, da li je erotski privlačna, ili je izgubila tu privlačnost, da li je pametnija ili gluplja, itd, itd…
Rercimo kučka koja je dovoljno inteligentna i još ima erotsku privlačnost, ona, kad brani svog gazdu, i još ako to radi u prisustvu radoznalih gledalaca (potencijalnih udvarača), ne propušta da to radi s pojačanom dozom erotizma, što joj omogućava fizička privlačnost, kostim po poslednjoj modi, i naravno raskošne glasovne mogućnosti. Tako udešena i naštimovana, dobija šansu da izlaje odanost gazdi s unutrašnjom vatrom i nadahnućem, da se u tom teatralnom nastupu čak dopadne i onima, koji, ne podnose ni njenog gazdu, ni motive njenog lajanja.

Njoj je važno da je dobila veliku šansu da raskošno raspe svoju pseću odanost i podanost nezajažljivom gazdi, šefu psećeg poroda, znajući, s druge strane, da njena lajavost, elegancija i efikasnost, djeluju uzbuđujuće i na one koji bi kao, žestoka opozicija, pojeli njenog gazudu, psećeg diktatora. Kučka ne bi bila uspješna kučka, ako stilom i pritajenom semantikom svog efektnog izražavanja, ne bi davala neku šansu i onima na koje sad laje, da sami pomisle, – ova zapaljena kučka, mogla bi nekada i nama ovako poslužiti!
S druge strane kučka (ili isprebijana biza), koja nema ljepote i mladosti, kad laje, ona prvo laje da izlaje svoj otrov koji nosi u duši, izražavajući tom ekstremnom agresijom mraka i bezumlja, vjernost gazdi koji je isto tako napunjen mrakom, ali kao car svog roda, mnogo moćnijim. Više je vjerovati ovakvim kučkama, kaže mi moj kazivač, nego onim, čiji su motivi lajanja složeniji i sofisticiraniji. Ako će te tačno da znate šta misli gazda koji drži tolike kučke i kerove na svom državnom koritu, savjetujem da oslušnete ove kučke, čiji su se motivi lajanja sveli na jednoznačno izlajavanje svog mraka i otrova, znajući da isti takav stanuje u duši njenog, katasrofom nadahnutog gazde.
Neko kaže, da bi se mi ovdje u Crnoj Gori, zbog velikog mraka koji se nataložio u nama, mogli isklati kao paščad, u što ja ne vjerujem. Ipak smo ljudi, pa i kad smo psi, kaže mi moj kazivač.