Kada pero truje više od mača: Politizovana kolumna kao napad na Crkvu i mitropolita Metodija

U tekstu koji se predstavlja kao lična kolumna, a suštinski funkcioniše kao otvorena optužnica, Željko Ivanović ne krije svoju namjeru: diskreditaciju vladike Metodija ne na nivou postupaka ili stavova, već na ličnoj, ljudskoj, duhovnoj ravni. Ton teksta je otvoreno osuđujući, a riječi ne bira – sve u službi jedne ideje: da vladika nije dostojan ni svoje funkcije, ni svog monaškog zaveta.

Uvodni pasus – „Metodije, povuci se. Zbog Hrista i istine.“ – nije poziv na preispitivanje, već ultimativna naredba, koja najavljuje javno poniženje. Ta rečenica postavlja scenu za sve što slijedi: lični obračun pod plaštom navodne javne brige.

Ciljano se koriste izmišljeni „glasovi čitalaca“ da bi se spekulacije predstavile kao uverenja šire javnosti. U najtežem trenutku teksta, preko „čitateljke“, Ivanović tvrdi:

„Govor mržnje, rehabilitacija zločinaca, ćutanje na (pokušaj) linča novinara, i onda laži, puno laži, da bi se sve to relativizovalo i opravdalo. Da li takav čovjek može da bude monah?!“

U ovom pasusu, bez ijednog dokaza, vladici se na teret stavljaju najteže javne optužbe – da širi mržnju, opravdava zločine, podržava nasilje nad novinarima i laže javnost. Riječi su oštrije od političkih pamfleta, a intencija je jasna – da se u očima naroda obesmisli svaka duhovna i moralna težina koju vladika Metodije nosi.

Autor dalje ulazi u ličnu, gotovo inkvizitorsku analizu ličnosti mitropolita, pišući:

„Frustracija, bijes, ogorčenost, tuga, beznađe i ogroman strah koji se krije iza riječi koje izgovara… Kao da to nije on?! To definitivno nije osoba koju sam znala…“

Ovim riječima ne opisuje se ponašanje ili konkretan nastup, već se iznosi psihološka dijagnoza – i to bez osnova i kompetencija. Mitropolit se predstavlja kao nestabilna, obuzeta osoba, lišena unutrašnjeg mira i ravnoteže – sve suprotno onome što ljudi godinama prepoznaju u njemu.

Kroz dalje tekstualne konstrukcije, Ivanović implicira da se vladika „promijenio“, i sugeriše dve navodne teorije: jedna – da je život u Crnoj Gori, uz izolaciju i manastirski život, stvorio u njemu mržnju prema Muslimanima; druga – da su ga „odradile službe“:

„Da su ga ‘odradile’ službe… Srbi i Rusi… Imaju ga za nešto, pa mora da tancuje po njihovim taktovima…“

Ovakav nivo spekulacije, tipičan za teorije zavjere, ni u jednom ozbiljnom novinarstvu ne bi mogao proći bez oznake senzacionalizma. Ovdje, međutim, on predstavlja centralni oslonac „analize“. Svako ko se bavi javnim radom zna da se ovakve tvrdnje ne iznose bez dokaza – osim ako je namjera upravo bila javno blaćenje.

Konačno, u završnom pozivu na povlačenje, autor uzima na sebe ulogu duhovnog sudije:

„Zato, Ostojiću, povuci se! Zbog Hrista, jevanđelja i istine. Koje si pogazio i unizio.“

Ova rečenica nije kritika – ovo je egzekucija. Potpisana ne od strane duhovne vlasti, već novinara, koji sebi daje za pravo da izrekne presudu episkopu Crkve. U njoj nema ni trunke samokritičnosti, ni razumijevanja, ni distance – samo gorčina i osvetnički ton.

Ovakva kolumna nije doprinos javnom diskursu, već opasna igra sa osjećanjima vjernika i vjere. Nije kritika ličnosti, već pokušaj njenog rušenja. Nije poziv na odgovornost, već poziv na linč. To nije novinarstvo – to je ideološki pamflet, kamufliran u formu kolumne.

A svima koji poznaju vladiku Metodija, i koji vjeruju u istinu, ostaje da prepoznaju ovu hajku kao upravo ono što jeste: sramnu i nečasnu.