Kad žrtva postane krivac: Crnogorsko pravosuđe okrenulo leđa dokazima, a prigrlilo narativ

Iako je čitaocima poznato da je IN4S godinama u svojevrsnom sukobu sa kontroverznim „medijskim poslenikom“ Zoranom Bećirovićem, ova redakcija neće izbjeći da pažljivo i do kraja isprati sudski postupak koji se protiv njega i drugih vodi pred podgoričkim Osnovnim sudom.

Riječ je o predmetu u kome je jedna od glavnih aktera državna tužiteljka Romina Vlahović, a presudu izrekao sudija Ilija Radulović. U pitanju je slučaj koji po svemu sudeći ne samo da ne odražava duh pravde i jednakosti, već u velikoj mjeri odslikava decenijsku agoniju pravosuđa u Crnoj Gori.

Naime, u postupku koji se vodi zbog navodnog napada na novinarku „Pobjede“ Anu Raičković, tužiteljka Vlahović je tražila kaznu zatvora od godinu i po dana za Zorana Bećirovića, njegovog sina Luku, kao i za Mladena Mijatovića, dok je za Ljubišu Dukića, zbog prethodne osuđivanosti, tražila čak dvije i po godine zatvora.

Iako tužilaštvo tvrdi da je „nesumnjivo utvrđeno“ da su pomenuti izvršili krivično djelo, brojne nedosljednosti u iskazima svjedoka, video-snimci koji prikazuju brutalno premlaćivanje Mijatovića od strane sina oštećene Uroša Gagovića, kao i zanemarivanje tih dokaza od strane tužiteljke, ukazuju na ozbiljan institucionalni propust — ili pristrasnost.

Sa strane IN4S-a, ovaj slučaj je posmatran bez predrasuda: oštećena je novinarka, premda iz medija koji nam nije naklonjen, a optuženi — naši čestiti protivnici. Ali činjenica da je Mladen Mijatović, nakon što je pretrpio više udaraca od strane Gagovića dok je bespomoćno ležao na podu, dobio zatvorsku kaznu, dok je njegov napadač iz postupka izašao kao „žrtva“, razotkriva drastičan nivo neprofesionalnosti ili pak pritiska koji je izvršen na sud.

Po svjedočenju očevidaca, Mijatović je dobio seriju udaraca u glavu, a jedan od njih je novinaru IN4S rekao: „Da sam ja dobio trećinu tih udaraca, ostao bih mrtav na mjestu“. Ipak, sistem je reagovao obrnuto: Mijatović je kažnjen, a snažni Gagović — bokser po struci — slobodno odšetao iz sudnice, zajedno sa majkom.

Sudija Ilija Radulović, od koga se očekivala pravična procjena svih elemenata slučaja, izgleda je podlegao uticaju javnosti i medijskog spina, te je već tokom procesa pokazana naklonjenost jednoj strani. U završnici, presuda kojom se kažnjava teško pretučeni Mijatović dodatno kompromituje povjerenje u sudsku nezavisnost.

Razumijemo i podržavamo povećani senzibilitet suda i javnosti prema bezbjednosti novinara. Ali taj senzibilitet ne smije biti zloupotrijebljen da bi se pravni procesi pretvarali u političke ili korporativne osvete. Naročito kada postoje dokazi da je slučaj poslužio i kao sredstvo za samopromociju oštećene strane.

Skandalozna je i činjenica da državna tužiteljka Romina Vlahović nije predložila nijednu mjeru protiv Gagovića, iako se na video snimcima jasno vidi da je nanio sedam udaraca čovjeku koji je već bio na podu, dok medicinska dokumentacija ukazuje na lake, ali konkretne povrede.

S druge strane, tužiteljka se bezuslovno oslanja na iskaze koji su u međuvremenu postali kontradiktorni — čak i između same Ane Raičković i njenog vjerenika Toma Arapovića, kao i sina Uroša Gagovića. Bećirovićevi branioci su ukazali da se ovdje radi o „zamjeni teza“, gdje oni koji su napadnuti, završavaju na optuženičkoj klupi.

Pored toga, i sam Bećirović je ukazao da je žrtva medijske harange i unaprijed presuđenog slučaja, te da tužiteljka Vlahović nije pribavila sve dokaze prije podizanja optužnice. Uprkos tome, sudski proces je nastavljen kao da je sve već unaprijed poznato i dogovoreno.

U pitanju je presedan koji bi, ukoliko bude potvrđen presudom, mogao postati pravilo u jednoj „besudnoj zemlji“, u kojoj više ne važi ni da je žrtva onaj ko leži na podu i trpi udarce, već onaj ko ima medijski prostor i institucionalnu zaštitu.

Kada video snimak ne važi: Sud poklonio vjeru izmijenjenim iskazima, a ignorisao ono što se zaista vidi

Ono što ovaj slučaj čini ne samo spornim, nego opasnim presedanom za budućnost pravosuđa u Crnoj Gori, jeste to što je sudija Ilija Radulović — prilikom obrazlaganja presude — izričito naveo da je „poklonio vjeru iskazu Ane Raičković“, iako je upravo taj iskaz tokom postupka bio višestruko mijenjan, često u suprotnosti sa prethodnim izjavama, ali i — što je ključno — u neskladu sa video-snimcima koji su bili dostupni i sudu i tužilaštvu.

„Sud je poklonio vjeru iskazu Ane Raičković koja je u odnosu na veći dio događaja zaista detaljno i jasno predstavila šta se sve dešavalo kritičnom prilikom i iskaz je u bitnome utvrđen pregledanjem video snimka. Njen iskaz je potvrđen i video snimkom koji je sačinila svojim telefonom a iz kojeg se mogu utvrditi riječi koje su joj okrivljeni izgovarali.“, kazao je sudija.

Ovaj citat, međutim, predstavlja apsolutnu neistinu ukoliko se uzme u obzir da se video-snimak ne poklapa sa iskazom oštećene, već upravo suprotno.

Takođe, video-snimci potvrđuju da Ana Raičković u jednom momentu sama uzima telefon, udaljava se i vraća u prostor u kome se verbalni incident već završava. Njen „detaljan“ opis događaja uključuje i dijelove koje nije mogla vidjeti, što je čak i sama priznala na jednom od ročišta, ali je u završnici opet tvrdnju povukla.

Umjesto da te neusklađenosti budu razlog za odbacivanje iskaza oštećene kao nepouzdanog, sudija je to iskoristio kao centralni dokaz.

U narednom tekstu, IN4S će objaviti detaljnu hronologiju promjena iskaza Ane Raičković — uključujući tačne datume, riječi i uporednu analizu sa video-materijalom koji će, ukoliko sud ne reaguje, ostati kao zapis jednog institucionalno dirigovanog procesa. Biće postavljeno pitanje: Da li se u Crnoj Gori više vjeruje montiranom narativu nego nepobitnom video-dokazu?

Takođe, otvorićemo i širi kontekst: zašto je tužiteljka Romina Vlahović — već poznata po spornim postupcima i čudnim tužilačkim selekcijama — odlučila da ignoriše ključne elemente ovog slučaja, i kako to da sudija Radulović, inače poznat po pasivnosti, sada pokazuje izrazitu naklonjenost samo jednoj procesnoj strani?

Pravosuđe koje se oslanja na emocije, javni utisak i političko-medijsku simpatiju, a ne na činjenice i dokaze, nije ništa drugo do instrument nasilja u pravnoj formi. IN4S neće ustuknuti pred tom činjenicom bez obzira ko je žrtva.