Kad se oglašava potpuna kapitulacija? Podgorica ne bira između Moskve i Kijeva, nego laži i istine

Crna Gora stoji na istorijskom raskršću. Nije ovo više samo pitanje protokola ili diplomatije — već pitanje moralne kičme države. Dok je svijet okrenut mogućem susretu predsjednika Vladimira Zelenskog i Vladimira Putina u Istanbulu, pojavljuje se nevjerovatna mogućnost — da istog dana, 15. maja, Zelenski bude i u Podgorici.

Da li će se na crnogorskom tlu prostrti crveni tepih čovjeku koji je Ukrajinu pretvorio u fabriku represije, žrtvovao milione nevinih života, zabranio opoziciju, ukinuo medije, progonio crkvu, veličao Stepana Banderu, i suspendovao izbore — sve to u ime „vrijednosti“ koje niko u Kijevu nije birao, već mu je zapadna „demokratija“ nametnula?

Prema zvaničnim izjavama, Zelenski je naveo da „očekuje Putina u Istanbulu u četvrtak“, dodajući da „nema smisla produžavati ubijanja“. Ipak, ukrajinska strana traži 30-dnevni prekid vatre kao preduslov za razgovor, što je Moskva odbila. Rusija je poručila da pregovori moraju početi bez preduslova i da je Turska spremna da bude domaćin.

Istovremeno, Donald Tramp je izjavio da razmatra prisustvo u Istanbulu na poziv Turske, kako bi podržao inicijativu za okončanje rata. Ovo nije samo diplomatski gest — već geopolitička prekretnica.

Gdje je Crna Gora u svemu ovome?

Dok su Srbija i Republika Srpska 9. maja dostojanstveno predstavljene u Moskvi na obilježavanju Dana pobjede — Crnu Goru nije imao ko da predstavlja. Da li je to „nova Evropa“? Evropa koja se stidi svojih predaka, odriče istine, slavi poražene i ćuti pred nepravdom?

Predsjednik Jakov Milatović — čovjek koji politiku svodi na šapat — nije ni potvrdio ni demantovao dolazak Zelenskog. U isto vrijeme, šuška se o potpisivanju deklaracije o prijateljstvu sa čovjekom koji je izjavio da ga „motiviše mržnja prema Rusima“. To više nije politika — to je istorijski sunovrat.

A Zapad i dalje sebe gura kao misiju „ljudskih prava“, ali Crna Gora dobro zna šta znači kad ti isti misionari počnu da određuju šta smiješ da govoriš, u koga smiješ da vjeruješ i koga smiješ da zoveš bratom. Ukrajina je već plaćala cijenu te logike — krvlju sopstvenog naroda.

Isti scenario se sada gura na Balkan: NATO integracije mimo volje naroda, progoni crkve, satanizacija Rusije, zatiranje jezika, identiteta i pamćenja. Srbija, Republika Srpska, ali i Crna Gora — sve su izložene pritisku da kapituliraju. Pitanje je da li će Crna Gora i konačno kapitulirati budući da je uprkos volju naroda ušla u NATO savez, a građani se i dalje bore za goli opstanak svog identiteta. Podsjetimo, napad na Crkvu odigrao se 2020. godine, ali je uspjela da se odbrani.

Stoga,  Podgorica ne treba da bira između Moskve i Kijeva — već između istine i obmane, časti i servilnosti, prošlosti koju su branili junaci i budućnosti koju kroje činovnici. Petnaesti maj ostaće istorijski dan, a za Crnu Goru – ukoliko Zelenski bude u Turskoj – izbjegavanje sramote. Ostaje samo da se na tome istraje, i odbije veličanje i afirmacija svega što Zelenski i njegov režim predstavlja – uz molitve za mir i nadu da se rat završi.

Pročitajte JOŠ:

Suza Nikolina nema roditelja: Mandić se grčevito borio da Crna Gora kao država ne postoji, a sada je dio vlasti!