Kad je obraz od života preči!

Piše: Jovan Lakićević

Kada su me moje kolege novinari, prije dosta godina, kao srpskog guslara pitali :“Zašto nema više epskih pjesama o NOBu?“, odgovorio sam im, što i danas mislim: “Ne može se, drage kolege, pjevati o – bratoubilačkom ratu!“  A on je, izuzimajući 13.julski ustanak, i nešto malo vremena nakon toga,  upravo to bio: građanski, ili bratoubilači rat, po diktatu Kominterne, sa osnovnim ciljem – da se osvoji vlast po svaku cijenu, a da se usput, baš kao nekad, što više Rusa, u crnoj Oktobaeskoj revoluciji, ili Srba, u njenoj kopiji, nađe pod zemnjom! I to je, naš višedecenijski idol, Broz, sjajno oposlio!

U mojoj „Antologi novije epike“, koju je, s blagoslovom Mitropolita, izdala  nedavno i „Svetitigora“, imaju dvije „partizanske“ i dvije „četničke“ epske pjesme.

Jednu ću vam, iz ovog drugog „bloka“, u nešto skraćenoj verziji,  s razlogom citirati:

KAD JE OBRAZ OD ŽIVOTA PREČI

Podno Krnje čelebićke Jele

Dva se grobna mramora bijele.

Mještani su tu u ratne dane

Sahranili junake neznane,

Koji su se vraćali s Neretve

Posle borbe teške i zlosretne,

Uz svijeće i uz opijela,

No na njima ne bi odijela.

Bjehu sa njih pljačkaški vandali

Svo gospodsko ruho poskidali

I vojničke knjižice spalili

Da se ne zna koga su ubili,

Da ih ne bi porodice njine

Mogle naći preko vode Drine.

Ali mnogo godina kasnije

Saznaće se za ove delije,

Da su bili – dva moračka zmaja,

Pratioci kapetana Gaja,*

Komandanta četničke brigade,

Člana Štaba vrhovne komande

Pukovnika Pavla Đurišića,

Od moračke kuće Radovića.

Pa pomeni, vilo, sestro draga,

LAKIĆEVIĆ MILUTINA JAGA

I komitu RADOVIĆ NOVICU,

Smrt junačka srete obojicu

U glasitom čelebićkom kraju

Da ne dođu više zavičaju!

Birao je Radović Gavrilo

Svoje desno i lijevo krilo,

Ne po tome što su mu rođaci,

Nego što su uzdani junaci,

Kadri smrti pogledat’ u oči,

Kad se jednom sa njima suoči!

Novica je na Mojkovcu bio,

Kad je ono s braćom proslavio

Kolašinsku čuvenu brigadu

Na Brskovu, Uroševom gradu.

S komitskom je družinom docnije

Prolazio klance i bobije,

Da se bori, da se ne pokori,

Čuvajući obraz Crnoj Gori.

I tukao Švabe nemilice

I domaće njine pridvorice.

U bliskoj je borbi kod Nikšića

Zarobio Franja Ferjančića.*

A Jago je, svjedoče saborci,

Bio ponos crnogorskoj vojci,

Kad su ono ustanici smjeli

Grad Kolašin na juriš uzeli –

On je prvi u grad uskočio,

Talijanski barjak ugrabio!

Njih trojica bjehu na konaku

Na poštenom i časnom odžaku

Gostoprimne Jeftovića kuće,

Ali neće dočekat svanuće…

Mještani su govorili Gaju

Da po kraju „trojke“ tumaraju

Neke čudne vojske i oznaka

Što je jutros prošla put Meljaka,

Reklo bi se, đavo će ih znati,

Odnekud su banuli Hrvati…

Kapetan im u šali uzvrati:

„Nemojte se, braćo, prepadati

Nas trojica možemo, odista,

Dočekati takvijeh bar trista!“

Ne sluteći da će tako biti –

S bataljonom da će se pobiti!

Tek bijahu prvi san usnili,

Kada su ih odasvud skolili

Ostrvljene hrvatske nemani,

Dal’ ustaše ili partizani,

Uz povike divlje sa svih strana:

„Predajte nam vašeg kapetana,

A drugima ništa neće biti –

Svima ćemo život pokloniti!“

No ne znaju, il’ neće da znaju

Da junaciji preziru predaju,

Da ta riječ u njinoj Morači

Doviječno poniženje znači,

Pogotovo što zlotvori traže

Oficira đenerala Draže –

Za sva blaga svijeta ovoga

Ne bi dali komandanta svoga!

Kad im rafal iz kuće doleće –

Znak da im se živi predat neće,

Iz mašinke Lakićević Jaga,

Otvori se borba, braćo draga,

Usred noći, bez dana bijela,

Rekao bi – gori Krnja Jela,

Kao da se biju dvije vojske,

A ne dvije puške crnogorske

Na opsadni bataljon pucaju.

Dok granate noć prosijecaju!

U toj vatri Gajo kapetane,

Radoviću od Morače slavne

Baci dvije bombe kroz prozore

Da zavara hrvatske zlotvore.

Na donju su polećeli stranu

Da zatvore prolaz kapetanu.

Ali ovaj vojnik od zanata

Na glavna je uriziko vrata,

Tamo gdje se niko nado nije

Da bi mogo obruč da probije!

Baci bombe desno i lijevo,

Ne bi čovjek ni u snu snijevo

Da se može kroz vatru paklenu

Iznijeti glava na ramenu,

Pa poleće, ko da ima krila,

Braća su ga junački štitila!

I dok Gajo izmače poćeri,

Pratioce sreća iznevjeri –

Rafali su preko kućnog praga

Pokosili Novicu i Jaga,

Koji za spas komandanta svoga

Popadaše jedan do drugoga,

Da potvrde zavjetne riječi-

Da je obraz od  života preči!

* Gajo Radović, bio je jedan od rijetkih oficira, koji se na riječ veleizdajnika Sekule Drljevića, nije predao ustašama i partizanima  na Lijevča Polju. Sa ostatkom desetkovane  crnogorske i hercegovačke vojske stigao je do Austrije, ali su ih naši „vječiti saveznici Englezi“ vratili Brozovim dželatima na poklanje! Prije nekoliko godina  držao sam u rukama original depešu OZNE nadređenoj komandi: „Jutros smo strijeljali grupu moračkih odmetnika, vraćenih iz Austrije (navode se imena) na čelu sa potpukovnikom Gajom Radovićem…“

*Distih označen  zvjezdicom,“ U bliskoj je borbi kraj Nikšića/ Zarobio Franja Ferjančića“/  zaslužuje,takođe,  dodatno objašnjenje.  Riječ je o austrougarskom vakmajstoru, Hrvatu, koji je u nikšićkom kraju počinio, u vrijeme okupacije, mnoga zlodjela i crnogorskim rodoljubima  podigao mnoga vješala.

Moj prijatelj i naš epski bard, Radovan Bećirović Trebješki, vezao je smrt Franja Ferjančića za osvetu komita Vojinovića njihove sestre Milice. Pjesma je predivna, ali što reko Rašo u jednoj prilici meni nedostojnom – „Jedno je poezija, a drugo – istorija“.  Istina je znatno drugačija.

Komita Novica Radović, koji će u Čelebiću poginuti sa Jagom Lakićevićem, dvadeset pet  godina ranije  zarobio je u Nikšićkoj  Župi, u bliskoj borbi, srpskog krvnika Franja Ferjančića i doveo ga kod svoga vođe, najmlađeg  komitskog vojvode  Svetozara Radovića  (Mitropolitovog i mog najbližeg rođaka), koji tada nije imao ni 20 godina.  Pošto je prethodnog dana , u borbi sa okupatorima, bio teško ranjen u desnu ruku, Svetozar je , kad je ugledao srpskog i svog krvnika Ferjančića, bez ikakakve priče i pregovora, pucao u njega iz krateža, lijevom rukom.

Za smrt svoga vakmajstora, austrougari su strijeljali 75 srpskih taoca iz Dragovoljića! Poslije ove stravične odmazde, dugo godina, malo je Moračana „u Nišiće“ odlazilo.  Saosjećali su u bolu sa svojim prijateljima Župljanima, kao da su u njihovoj velikoj nesreći i sami učestvovali.( A, na neki način, bar neki od njih, jesu…)

Ovoj priči dodaću i jedan svoj lični doživljaj.  Tražeći svojevremeno  na nikšićkom groblju spomenik  mog prijatelja Trebješkog, natrapao sam na grob – Franja Ferjančića! Bio je, valjda, jedini spomenik ispisan latinicom. Netaknut. (Takvi smo ti mi, „fašistički svetosavci“!)

Poštovani posjetioci Portala in4s,  vi koji imate strpljenja i živaca za ovakve priče i stihove, bićete, nadam se, u prilici, da pročitate i  besjedu našeg Mitropolita, povodom prenosa kostiju ova dva viteza iz Čelebića u Moraču,preuzetu iz „Svetigore“, kao i stihove moga sestrića Slavka Živkovića, tim povodom.  Od toga smo napravili CD koji ima, vjerujem, svaka moračka kuća.

Ono što me je gotovo zapanjilo, u nekoj prilici na našem Rudom Polju, u moračkim Barama, jesu riječi našeg budućeg Svetitelja: “Burazeru, ovo ti je najbolje što si uradio u životu!“

Prvo sam pomislio da je  Visokopreosvećeni imao u vidu desetak guslarskih CD a , koje sam do tada snimio, pa ovaj u kome je citirana pjesma ,  izdvojio, ali sam veoma brzo shvatio na šta je naš Mitropolit zapravo ciljao! Mislio je Visokopreosvećeni i na sam prenos kostiju dvojice  ginjenika  poslije  50 godina…

No o tome u jednom od narednih izdanja Portala.

Pročitajte JOŠ:

Okupacija (zdrave pameti) u 10 slika